Ja imam samo mrak

Kada se tadašnji cimer i ja uselismo u prvi novosadski nam stan, prve noći smo obojica spavali kao zaklani.

Već druge noći primetili smo da je telefon zvonio.

U roku od nedelju dana, skontali smo da se to dešava svake noći u jedan i petnaest.

Malo potom shvatismo da telefon zvoni pet puta po šezdeset sekundi, od jedan i petnaest do jedan i dvadeset.

Ponekad me ne bi mrzelo te bih, kako je stan bio dupleks a telefon u donjem nivou, to jest u kuhinji, uputio poneko lenjo „halo“ telefonskoj slušalici koja bi ostala u savršenoj tišini.

Razmak uvek pravilan. Tajming gotovo savršen, minut kašnjenja se da tolerisati čak i manijacima.

Dobro, gotovo uvek. Na svojoj tadašnjoj turneji po srbiji, Nikola [na logotipu mu hvala] je jedne noći bio zanimljiv. Mesec dana kasnije, Jelena je bila još zanimljivija. Rezidencija Hunjadi. Ostavite poruku posle zvučnog signala. Ovaj, biiip? Tada je bilo sedam poziva.

Počeo sam promišljati… i gotovo da nisam promislio ništa. Kako se na našu zgradu naslanjala još jedna, na koju se nastavljala i treća, te je to formiralo slovo G, ali ćirilično, jedino iole razumno što sam utripovao bilo je da manijak može biti bilo ko iz treće zgrade. Oni su sa svojih prozora mogli videti naše, tako da bi mogli pratiti kako se pali svetlo dok silazimo da bismo se javili. Doslednost je bila savršena. Čak i kada ne bi bilo nikakve reakcije s naše strane, telefon bi zvonio svojih pet minuta, svake noći. Paranoje nije bilo jer je gotovo uvek bilo nekoga u stanu. Kada se promenilo računanje vremena, čudni noćni pozivi su se uredno prebacili sat vremena ranije.

Dođe, tako, vreme, da cimer, zadužen za odnose sa gazdom, pomene taj problemčić, privatnog nam manijaka. Jao daaaa, i stanari pre vas su se žalili na to svakako nije bila reakcija koju sam očekivao. Nije baš ravno zazidanim leševima, duhovima ubijenih u donjem WC-u, ni prokišnjavanju, ali – zar nije to nešto što ne bi trebalo da  saznamo na teži način?

Do prijave Telekomu nije prošlo mnogo. Kako god, nismo ga se otresli iz prvog pokušaja, koliko me sećanje služi.

Kada smo ostali bez manijaka, ostali smo i bez svetla. A uskoro je i brava na ulaznim vratima rešila da im se pridruži.

Nakon dva dana provedena po Beogradu, vraćam se tako u stan, negde oko ponoći. U jednoj ruci je telefon, drugom ispipavam mesto pored vrata gde sam ostavio nož. Okej, nož je tu, odlažem telefon i, držeći nož i na urlanje spreman, proveravam WC i terasu na donjem nivou. Kada se uverim da ni gornja vrata, staklena, nisu razbijena, te da je ključ o istih u istoj šolji u kojoj sam ga i ostavio, mogu da odahnem, odložim ranac i osećam se kao kod kuće, barem do prve prilike. Ideja da je neko možda zvao, te zaključio ima li nekoga kod kuće – a ako zna broj, sigurno zna i adresu, ipak, bila je prilično nepodnošljiva.

Ne sećam se da li su se pozivi nastavili. Zaokupljen mnoštvom privatnih problema [i u svađi sa cimerom], nije me više ni bilo briga. Telekom nikad nije otkrio identitet osobe koja je zvala svake noći. Sigurno ću jednom napisati priču o privatnom manijaku [ah, Karleuše li], i ovo će biti dobra osnova.

Ovo sam ispričao prošle noći, u mraku, Ivi i njenoj cimerki. U mraku, jer je Iva insistirala da spavamo, i to zbog toga što ju je, po ko zna koji put, zvala komšinica da je zamoli da se utišamo. A samo smo razgovarali. No, njoj razgovori ne smetaju. Nije joj smetalo ni kada se Sandra [to je cimerkino ime] svađala sa svojim dečkom sve u šesnaest. Ne. Komšinici smeta samo smeh. I godinama unazad zove da ga zabranjuje.