Ja imam samo mrak
Kada se tadašnji cimer i ja uselismo u prvi novosadski nam stan, prve noći smo obojica spavali kao zaklani.
Već druge noći primetili smo da je telefon zvonio.
U roku od nedelju dana, skontali smo da se to dešava svake noći u jedan i petnaest.
Malo potom shvatismo da telefon zvoni pet puta po šezdeset sekundi, od jedan i petnaest do jedan i dvadeset.
Ponekad me ne bi mrzelo te bih, kako je stan bio dupleks a telefon u donjem nivou, to jest u kuhinji, uputio poneko lenjo „halo“ telefonskoj slušalici koja bi ostala u savršenoj tišini.
Razmak uvek pravilan. Tajming gotovo savršen, minut kašnjenja se da tolerisati čak i manijacima.
Dobro, gotovo uvek. Na svojoj tadašnjoj turneji po srbiji, Nikola [na logotipu mu hvala] je jedne noći bio zanimljiv. Mesec dana kasnije, Jelena je bila još zanimljivija. Rezidencija Hunjadi. Ostavite poruku posle zvučnog signala. Ovaj, biiip? Tada je bilo sedam poziva.
Počeo sam promišljati… i gotovo da nisam promislio ništa. Kako se na našu zgradu naslanjala još jedna, na koju se nastavljala i treća, te je to formiralo slovo G, ali ćirilično, jedino iole razumno što sam utripovao bilo je da manijak može biti bilo ko iz treće zgrade. Oni su sa svojih prozora mogli videti naše, tako da bi mogli pratiti kako se pali svetlo dok silazimo da bismo se javili. Doslednost je bila savršena. Čak i kada ne bi bilo nikakve reakcije s naše strane, telefon bi zvonio svojih pet minuta, svake noći. Paranoje nije bilo jer je gotovo uvek bilo nekoga u stanu. Kada se promenilo računanje vremena, čudni noćni pozivi su se uredno prebacili sat vremena ranije.
Dođe, tako, vreme, da cimer, zadužen za odnose sa gazdom, pomene taj problemčić, privatnog nam manijaka. Jao daaaa, i stanari pre vas su se žalili na to svakako nije bila reakcija koju sam očekivao. Nije baš ravno zazidanim leševima, duhovima ubijenih u donjem WC-u, ni prokišnjavanju, ali – zar nije to nešto što ne bi trebalo da saznamo na teži način?
Do prijave Telekomu nije prošlo mnogo. Kako god, nismo ga se otresli iz prvog pokušaja, koliko me sećanje služi.
Kada smo ostali bez manijaka, ostali smo i bez svetla. A uskoro je i brava na ulaznim vratima rešila da im se pridruži.
Nakon dva dana provedena po Beogradu, vraćam se tako u stan, negde oko ponoći. U jednoj ruci je telefon, drugom ispipavam mesto pored vrata gde sam ostavio nož. Okej, nož je tu, odlažem telefon i, držeći nož i na urlanje spreman, proveravam WC i terasu na donjem nivou. Kada se uverim da ni gornja vrata, staklena, nisu razbijena, te da je ključ o istih u istoj šolji u kojoj sam ga i ostavio, mogu da odahnem, odložim ranac i osećam se kao kod kuće, barem do prve prilike. Ideja da je neko možda zvao, te zaključio ima li nekoga kod kuće – a ako zna broj, sigurno zna i adresu, ipak, bila je prilično nepodnošljiva.
Ne sećam se da li su se pozivi nastavili. Zaokupljen mnoštvom privatnih problema [i u svađi sa cimerom], nije me više ni bilo briga. Telekom nikad nije otkrio identitet osobe koja je zvala svake noći. Sigurno ću jednom napisati priču o privatnom manijaku [ah, Karleuše li], i ovo će biti dobra osnova.
Ovo sam ispričao prošle noći, u mraku, Ivi i njenoj cimerki. U mraku, jer je Iva insistirala da spavamo, i to zbog toga što ju je, po ko zna koji put, zvala komšinica da je zamoli da se utišamo. A samo smo razgovarali. No, njoj razgovori ne smetaju. Nije joj smetalo ni kada se Sandra [to je cimerkino ime] svađala sa svojim dečkom sve u šesnaest. Ne. Komšinici smeta samo smeh. I godinama unazad zove da ga zabranjuje.
Posted by Bojan | 5 comments
BRANKKO
OKe, mislim da je pravo vreme da ti saopstim da sam se kao mali svetio komsiji tako sto sam podesavao DialUp konekciju da okrece njegov broj sa ukljucenom redial opcijom ukoliko se za 60 sec ne uspostavi veza. Naravno broj pokusaja je lako podesiti na 5 :)
Elem, tvoji (iskreno se nadam, samo) nekadasnji problemi su zaista zanimljivi. Od nicim izazvane kradje identiteta ne Internetu, preko cudnovatih cimera, do zamrznutih post-paid racuna kod sva tri operatera mobilne telefonije i jos ludjih radnih mesta na TV/radio stanicama doista deluju inspirativno za jednu seriju mini stripova.
Zainteresovan? :]
Bojan
Zar u tom slučaju ne bi bilo onog čuvenog dajalapaškog krljanja pri svakom pokušaju? Mada, može da se namesti da čeka na dial tone, pa ga u tom slučaju nema… zar ne?
Problemi su uvek tu, ali problemi iz ovog posta su deo prošlosti… za sada. I ne širi dezinformacije, i dalje sam ponosni postpejdaš Vipa :)
Ali takav je moj život. Opskuran, pomalo nadrealan, bizaran i vrlo samoironičan. Ako i tekst/scenario stripa bude takav, apsolutno sam za.
Radenko
Pre tri godine me na mobilni proganjala nepoznata napaljena obozavateljka. Svake veceri mobilni bi zvonio bar pedeset puta, ne bas u jednakim intervalima, ali npr. deset puta po pet pozivanja u roku od sat vremena. Cak i da sam joj se svidjao, ne bih je pozvao ( ili prishao ) upravo zbog nacina na koji je pokusala da ostavi utisak. Posle nekoliko meseci sam prijavio uzemiravanje korisnickom centru i vise nikada nije pokusala isto. Da se radi o zenskoj osobi otkrio sam tako sto je sestra od strica pozvala broj, sakrila svoj identitet i cula zenski glas. Za ne poverovati je da u eri sms poruka, e – mailova, pisama i drugih nacina komunikacije neko hoce da ostavi utisak tako sto besomucno poziva jedan te isti broj. Mozda je ocekivala “nesto” od silnog zivkanja, ali je ostavila potpuno suprotan efekat.
Nemam iskustva sa provalama, da kucnem u drvo. Mogu samo da zamislim kakav je osecaj ulaziti sa nozem u ruci u provaljen stan.
Dragi Brankko, nemaju svi srece da zavrse fax u roku od dve godine i dobiju extra placen posao. Neki moraju da rade dok studiraju, a tada se poslovi retko kad biraju. Bio sam dva puta na tv – u u kome radi Bojan i mogu reci da mi je manje bila bitna vrsta muzike koja se pusta i reputacija tv kuce od kvaliteta same muzike koja se pusta. Stavise, gledajuci neke spotove umirao sam od smeha. Otisao sam da se ispricam sa svojim pernatim prijateljem ( o tome zasto tako zovem Bojana nekom drugom prilikom ) i nista vise. Pozdrav svima.
I walk a lonely road,
the only one that I have ever known.
Don’t know where it goes,
but it’s home to me and I walk alone.
Paramparčad » Sve moje jazbine
[...] Stan Broj Tri, Novi Sad. Dupleks uglavnom bez svetla, sa nasleđenim telefonskim manijakom i, kasnije, neispravnom bravom. Ono najzanimljivije sam već napisao. [...]
Novosađenje, prolog: Novi Sad vs Paramparče « Paramparčad
[...] Čudno me je dočekao taj grad. Da bih imao izgovor da emigriram tamo, rešio sam da upišem fakultet. Nakon upisa, novosadski asfalt me je ujeo za nogu, pa nisam hodao naredna dva-tri meseca (koja sam proveo u već opisanoj vikendici). Kada sam se, najzad, doselio, sa stanom sam dobio i privatnog manijaka, ali o tome sam već pisao. [...]