Priča.

Zanimljiva (barem nam se činila) kolaboracija izmeđ’ Psa koji laje i Paramparčadi, jedne pripite noći, februara.

Čisto onako. Postprično. Reče Pas. Tijana, mislim.

Vezao je kosu i uzeo nešto-za-ruke. Bilo je to jutro kao i svako drugo: jednostavno… ljubičasto. Dok se elan iskradao iz prostorije, gomila nasumično nabacanih dlaka tiho se ušunjala. Hormonalno napupele životinje neprimetno su se meškoljile po hodnicima. Nije imao volje da bilo šta radi- teško je nastaviti nešto što su drugi započeli. Ali čašica uvek pogura… proizvodnju. Čak i kada nemaš ništa pametno da kažeš. Sa druge strane vrata zagrebala je čupava, velika šapa. Ignorišući grepkanje sve dok nije prešlo u riku, blejao je u prazan ekran svojega laptopa. Tada više nije ni bilo bitno. Vrata su se uz tresak prepolovila, i napupela životinja je, suptilno gazeći sve pred sobom, ušetala u sobu iz predsoblja. Gomila nasumično nabacanih dlaka promrmljala je nešto o hormonima, a on je samo izašao napolje da ubere koju viljušku. „Ah, jebem ti mater!“, promrmlja piljeći u stvorenje kroz zamazana stakla naočari dok je izlazio iz sobe. Ni te dlake mu nisu bile po volji, ali zaista nije imao živaca da sastavi prastari usisivač svojih pokojnih stanodavaca. Neka gamižu okolo! Dlake, ne stanodavci! Kuhinja je, kao po običaju, bila zatrpana masnim, skorelim sudovima i šoljama sa prstom taloga kafe koje cimeri mu nisu uklonili. Značajno je frknuo i pružio ruku ka željenom predmetu. Viljuška. Čista. Poslednja. „Neeeeee!“, začu se iza nj. Odavno je naučio da ignoriše stvari koje bi čuo otkako živi u toj trošnoj kući. Disanje u hodniku ga je prepadalo ponekad… dok ponavljanje „ništa strašno – to je samo zamrzivač“ nije iz mantričkog prešlo u podsvesno. Meškoljenje šporeta bilo je posebna priča, a pogužvana garderoba postala mu je svakodnevica kada je shvatio da ne može više da trpi nepodnošljivi hard rok kojim ga je pegla redovno čašćavala. Ipak, ovaj krik nije bio nalik tim zvucima. Bio je ljudski. Lenjo, okrenuo je razroko levo oko ka izvoru tog visokog tona. Raščupanu priliku svog cimera retko je viđao… a još ređe trpeo. Ponekad je i njega smatrao hormonalno napupelom životinjom, samo što on nije grebao i lomio vrata (dovoljno često), već je samo za sobom ostavljao sluzavi trag puža… i talog na dnu šolje. Ipak, imao je impozantne zalihe strarog ‘leba, koje je voleo da nosi nanizane oko vrata kao skupocenu nisku bisera. Ne dao ti Bog (ili bog) da mu skreneš pažnju na buđ koja se nahvatala. Kada bi, pak, taj hleb odložio po bilo čemu što polici nalikuje, u određenim kombinacijama, uz kakvo osmobitno pištanje, hleb bi se, upotpunjeno efektima nalik onim iz nekog naprednijeg tetrisa, sjedinjavao u krompir. Mladić je na taj krik ranjene životinje samo značajno podigao obrvu i iz inata ubrao viljušku. Čistu. Poslednju. Prošla im je sezona, ali to nije bilo toliko stražno jer su uskoro stizali noževi. Pobednički je zavitlao njom kroz ljubičasti smog i isplazio smežurani jezik. Samo je još trebalo da nađe nešto (nekog) u koga bi ju zaboo. Preskočio je cimera i ušao u kuću, raspomamljeno merkajući napupele životinje. U hodniku se čulo disanje. Iz ostave se čulo hrapavo hrkanje koje je zvučalo nekako… podeljeno. U cimerkinoj sobi, bičevi masne kose prekrivali su usnulo lice kraj tepiha na kojem su se već ocrtavali krugovi u žitu… s tim što su bili u, je li, tepihu. Pomislio je kako će ona utabati celu kuću ako svakog ispitnog roka bude ovako nervozna. Možda ju je trebalo češće puštati u ormarić s alkoholom. I njeno hrkanje mešalo se u upornu ali tihu kakofoniju. Ako to izuzmemo, kuća je bila potpuno tiha. Od spolja je još dopiralo cimerovo jecanje za poslednjom zrelom viljuškom. Pokušao je da nanjuši hormone u vazduhu, ali mu nije uspelo. Gladno se osvrnuo oko sebe, i jedino što je video bila je gomila nasumično nabacanih dlaka koja mu je razdragano šljapkala u susret. Šutnuo ju je i zamasturbirao. Nedugo zatim, hormonalno napupela zver uletela je u prostoriju i pokupila i to malo hormona koje je imao i kojima se raskalašno razbacivao. Izgledala je prilično žilavo, ali je ipak, na trenutak, razmišljao kako bi izgledala na viljušci. Odmahnuo je glavom sa gađenjem. Ipak je to bilo samo genetski modifikovano, preraslo morsko prase. Ljudi su ih nekad jeli, to je istina, ali više ga je zanimalo kakvog su ukusa, recimo, mačke. A i pripadalo je njegovoj cimerki, koja je umela da bude krvoločna kada ne dobije dnevnu dozu lipida. On je toga imao na pretek. Kada bi ona nešto imala ponuditi u zamenu, bilo bi dobro, no, čak ni seksualne usluge ga ne bi zasitile. A i nije bio siguran koliko je erotično zabosti joj viljušku u… jorgan.

Poslednji put kada je želeo da uključi gramofon, on ga je ujeo i ostavio ga bez pola srednjeg prsta. Hteo je da ga čuva u teglici formalina, ali je nestao u roku od nekoliko minuta. Od tada nije verovao hormonalno napupelim životinjama. Čak ni kada nisu bile životinje. Sunce se nerado probijalo kroz rumene oblake, obasjavajući vazduh koji je lako mogao da se seče. Praćen kašljanjem ptica, ušao je u kuhinju, i mogao je da se zakune da je nešto ljigavo upravo šmugnulo u džezvetinu koju je dobio na poklon za svoj prošli rođendan. Nije smeo (ili hteo?) ni da razmišlja o koječemu što se moglo nakotiti u nepranim sudovima. Nije primetio da je podeljeno hrkanje prestalo. Šporet mu je zadovoljno preo dok ga je češkao po jedinom delu mu na kojem se nije nakupila zapečena, narandžasta mast. Sporo je izašao iz kuhinje, spotakao se o gomilu nasumično nabacanih dlaka, usput je nagazivši, tako da ga neko vreme neće pratiti osim ako mu se ne zalepi na đon. Napolju, cimer je sedeo na zemlji, u tišini, klateći se napred-nazad.

Ponekad je mislio da ludi. Ipak, ljudi su mu govorili da ima onih koji žive i u gorim rupama. Obišao je krug oko kuće, koracima izazivajući krunjenje maltera. Želeo je sive naočari, jer je, pod ljubičastom svetlošću, sve oduvek izgledalo ružičasto. Bio je veoma umoran od toga. Naslednica pokojnih stanodavaca, kojoj je sada plaćao kiriju, živela je negde preko Okeana, gde je voda još uvek bila plava a trava zelena. Planirao je da pobegne na neko takvo mesto čim završi fakultet, ali svaki dead-end posao koji bi našao trajao je koju godinu više nego što bi bilo razumno. A i kraj fakulteta se nekom magijom uporno odgađao. Fuck. Setno je uzdanuo, shvativši da je hrkanje postalo smenjeno disanjem. Aha, cimerka se sigurno probudila – i bilo je tako. Ćutke je ušetala u kuhinju i, pre no što je pitala tvorevinu koja se skrivala u džezvetini ima li čega za jelo, zgrabila ono malo siće što je ostavila na stolu prethodne noći i nestala u pravcu ljubičastog grada. Stajao je u tišini i dvoumio se. Mogao bi se zakleti da je nekad, negde, bila neka tegla nekih kiselih krastavaca. Jeste da ga je gorušica mučila i ovako, ali ipak je njegov organizam zahtevao bilo kakve kalorije koje bi mu omogućile nastavak obitavanja u ovom realmu… bar do sledeće teme za depresiju. U mislima je preturao po cegerima koje su mu njegovi slali dok još ljubičasti smog nije postao toliko gust da je Grad postao potpuno odsečen od bilo kojih delova sveta koji bi mu bili korisni.

Cegeri su se nalazili u ostavi. Neprovetrenoj i, samim tim, manje ljubičastoj. U njoj je bila tišina, na šta nije navikao, jer je u njoj, oduvek, isprekidano hrkao rastavljeni usisivač. Sada je disao. Tiho. Sastavljen enormnom glađu, vrebao je u zasedi. Dok je junak naše priče gnjurao po prašnjavim cegerima, usisivač se poneo kao očajnik. Iskoristio je trenutak i čeljustima zgrabio viljušku. Poslednju. Čistu.

Junak naše priče nekoliko dana kasnije umro je od gladi.

Viljušaka više nije bilo, a nije mogao da dozvoli sebi da jede prstima.

Ipak je živeo u civilizovanoj zemlji.