Priznajem. Ponekad.

Priznajem, nedostaje mi.

Ponekad.

Tvrdoglavo je bio tu i kada su svi uveliko kupovali „Stojadine“ i „Jugiće“, i kada su oni elitniji vozili „Lade“. Sve troje sam mrzeo. Izgledali su mi previše natmureno, dok su njegove oči, mislim, farovi, i branik – gotovo pravili smešak. Da, i danas ponekad automobilima zamišljam lica.

Oni iskusniji hvalili su se kako su iz njega, svojevremeno, dok su svi zajedno – uključujući i njega – bili mlađi, izvlačili – za to vreme, i te uslove – basnoslovne brzine. Ja nikada nisam mogao da ga zamislim kako juri autoputem, kada ne bih to posmatrao sa suvozačevog sedišta. Oni malo viši kukali su kako, kada sednu, nikada nemaju gde da stave noge, ali ipak bi se primirili kada bi se našli u njegovoj blizini. Zahtevniji su mu zamerali što ga obično nisu mogli pretovariti koliko su hteli, pa su se neprestano raspitivali ko mu može nakačiti krovni gepek. Oduvek zamišljah stvari kako ispadaju sa njega, ma koliko dobro privezane bile.

Generalku je doživeo tek u dvadesetoj. Vala, i zaslužio ju je. Komšijske „peglice“, kojima je, laici su smatrali, bio glavni konkurent, odavno su već bile na nekom otpadu. I one su bile ružne. Mrštile su se. No, nijedna generalka nije mu mogla srediti prozore. Pucala je, vele, sajla, ali to ni sada ne mogu da zamislim. Vrelih letnjih dana, jedinu ventilaciju pružala su leptir-stakla. Nekako sam očekivao da se ti delovi prozora – ili ćemo ih posmatrati kao prozore same po sebi? – otvaraju i na svim drugim automobilima, ali… džabe. Zato je on u mojim očima bio još superiorniji. I još uvek se smešio. Pričalo se kako je mogao do Italije ili Grčke, i nazad, nekada. Sigurno bi mogao i tada. Po Srbiji se odlično snalazio.

No, bio je odveć star, i, priznajem – ali ponekad – trebalo mu je pridavati više pažnje, a za to nije bilo dovoljno vremena, a ni para. U svojoj dvadeset četvrtoj godini, kasnog proleća 2004, uveliko u prvoj deceniji dvadeset prvog veka – kojem se dugo trudio da pripada – i oko dvadeset godina nakon što je i poslednji njegove sorte proizveden, zvanično nas je napustio.

Ulice su pune nečeg boljeg i novijeg. Naučili smo i šta znali leasing. Aktuelnog „Fijata“ izvozimo. Ali ponekad, samo ponekad, ulicom prođe neka veoma sređena „Zastava 750“. „Fića“ nekog zaljubljenika, koja, verovatno, sada izgleda bolje nego što je izgledala kada ju je kupljio. Osmehne mi se i ja joj uzvratim.

I onda se zanosim kako ću i ja kupiti jednog. Da me želja mine. Neka stoji, pa ću doterivati jedno po jedno.

I onda – odustanem.

Ali, nedostaje mi.

Priznajem.

Ponekad.