Između.

Ovaj tekst može biti politički nekorektan, ali se nadam da neće biti shvaćen kao provokacija.

Naslovna strana dnevnog lista „Blic“ od četvrtka, i na njoj izjava patrijarha Irineja. O Kosovu. „U ovim teškim trenucima preživljavamo najteži deo istorije od postojanja srpskog naroda. Danas preživljavamo da hoće da nam uzmu nešto najsvetije, najdraže, što volimo i više od samog života. “ I, razgovor je krenuo…

- Najteži deo istorije? Nije bilo teško ni kad su nas porobili Turci, ni…?

- Izgleda.

-  I otkud on zna šta ja volim više od samog života? Neka priča u svoje ime. Ja Kosovo stvarno ne volim toliko.

- Upravo! Mislim šta, Kosovo je… čokolada? Između čokolade i Kosova, biram čokoladu.

-  Slažem se.

- Između sira i Kosova, biram sir.

- I ja.

- Između punjenih paprika i Kosova, odabrao bih Kosovo.

- Ja bih odabrao punjene paprike.

- Ja ne znam nikoga ko ume da napravi dobre punjene paprike, pa mi je svejedno.

Sad, Irinej je to rekao na molebanu, što na naslovnoj strani nije pisalo. Tamo okupljeni vernici, čim su mu prisustvovali, verovatno su i želeli da čuju tako nešto. Ali nije to poenta.

Otpadao sam  toga dana na poslu čekajući odluku Međunarodnog suda pravde, da bih kompletirao vesti za radio. ‘Ajde, rekoh, da ne verujem svojoj intuiciji baš toliko. Rupa na mestu prve vesti, prva sledeća – MMF odobrio zajam Kosovu, što je tada bilo već pola dana staro. I, meni sasvim dovoljno.

Onomad, kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, jedan bloger napisao je da je našoj zemlji amputirana jedna noga.

Da li smo se na tu nogu uopšte oslanjali, već dvadeset-trideset godina? Ja mislio, odavno se sasušila.  Mačka koja se dovuče kući nakon što joj je nešto slomilo zadnji deo kičme od tada ni ne poživi više od dve godine.

Zanemarimo zvanično i datume… Bivša južna srpska pokrajina je odavno bivša, mnogo pre no što je to postalo slovo na papiru.

Srpstvo? Rudna bogatstva? Prosuto mleko?

Razumem ja „Ne lomite mi bagrenje“… ali je o nekim stvarima stvarno trebalo misliti kojih pedeset godina ranije.