From off to on 1: (m)otka(z) ili – to je, valjda, u redu

U aktuelnoj firmi zaposlio sam se aprila 2009. godine. Bilo nas je više od trideset petoro, i bili smo gotovo izdeljeni na sektore pa nisam ni poznavao sve kolege. Posao jednostavan, plata – ništa posebno, ali u tom trenutku sasvim OK, i ako mi i ostanu nešto dužni, imam vanrednu isplatu u roku od nekoliko meseci. Kako sam bio prekvalifikovan za tadašnji posao, a uskoro su se dogodile neke rokade zaposlenih, počeo sam raditi malo odgovornije stvari za nešto veću platu. Dobio sam i povišicu, nekih godinu dana kasnije. Sve bi to bilo u redu da to, u praksi, nije vrlo brzo svelo na… sasvim nepromenjene visine isplata, i samo veći iznos koji mi se upisuje kao dug. Ali, to je, valjda, u redu.

U međuvremenu, pod ekonomska kriza izgovorom, počelo je smanjivanje broja zaposlenih – i degradiranje radio i televizijskog programa. Informativna redakcija je spala na jednog čoveka, tačnije ženu. Radijski program spao je na jednog tonca i maratonsku plejlistu, sa snimljenim vestima, snimljenom vremenskom prognozom, snimljenom trenutnom temperaturom (iz delova, onako trenutno – u Novom sadu – plus – dvadeset pet stepeni), i jutarnjim programom koji se, pogađate, snima. Pošto je svugde, zapravo, ostao po jedan čovek, a ja sam, ljubi me majka, multifunkcionalan, počeo sam da mrzim leto. Mislim, više nego inače.  Sezona godišnjih odmora značila bi da bih morao da menjam i po minimum dvoje ljudi istovremeno, plus obavljam svoje redovne dužnosti. Ali dobro, neka, tako će mi moj godišnji biti slađi. Osim što bih ga proveo sedeći kod kuće jer ne bih imao ni za hranu, kako platu ne bih primio primio jer bi i Direktor bio na godišnjem. Ali, to je, valjda, u redu.

I ovako i onako mi je lično zajmio novac nekoliko puta, što sam morao da mu tražim, kad već nisam nikad primio pun iznos svoje plate u toku jednog meseca. Pa sam mu vraćao to. Od plate. Da.

Prvu jesen preživeo sam zahvaljujući angažmanu na jednom projektu sa strane. Nakon toga, imao sam previše posla za tako nešto, a i projekat sa strane je propao, ne mojom krivicom.

Početkom leta 2010. godine, pored svog, radio sam još šest poslova. Ko me je bio po ušima da budem jedini koji se snašao da stavi u pogon režiju u donjem TV studiju, nekorišćenu godinama, zašto sam morao da pominjem da sam radio i TV realizaciju, kako sam mogao da dozvolim da u tom trenutku montiram najnabudženije priloge za zabavni program – ako je sve što sam radio tamo bio tek besmislen, nasleđeni, uglavnom reklamni format o turizmu…? Ali, to je, valjda, bilo u redu. Barem mi nije bilo dosadno.

Onda se pojavilo nešto zbog čega sam prestao ići kući oko četiri-pet i počeo ostajati do osam-devet uveče. Trebalo se dolaziti i vikendom. Koleginicu je bolelo, kolegu je bolelo što je nju bolelo, a pošto nisam imao živaca za rasprave, uspeo sam nemati slobodan vikend punih šest meseci. To je bilo u redu dokle god sam dovodio ljude da blejimo vikendom kod mene na poslu, i gledamo filmove. Posle nekog vremena, kada sam počeo da padam, počeo sam dolaziti na posao oko podneva.

U međuvremenu, pod izgovorom ekonomske krize, umesto 30,000 dinara duga od plate, svako je dobio po televizor koji bi u radnji platio 12,000… i koji sam ja uspeo prodati za 3,000 dinara. Ali i to je bilo u redu. Valjda.

U decembru sam imao jedan slobodan vikend. Ukupno sam primio trinaest hiljada dinara, od čega je tri hiljade bilo pred Novu godinu, da mi se nađe. Trinaest hiljada dinara nije dovoljno za kiriju i račune.

Otkaz sam dao posle praznika.

Trebalo bi da mi se otkazni rok  završi sledeće nedelje, mada su me zamolili da ostanem do petnaestog marta.

Jednostavno, ne mogu više. Ne mogu da montiram ofove polupismenom liku bez škole koji se tripuje da je novinar i u sopstvenom tekstu napravi 20 grešaka u 30 rečenica. I tu ne računam greške u padežima. Ne mogu da trpim koleginicu koja studira novinarstvo a ne ume da napiše lid. A ni da čita, takođe. Ne mogu da slušam direktora koji bar jednom mesečno galami i lomi okolo. Ne mogu da čitam potpuno nebulozne tekstove koji napiše naš Urednik Zabavnog (nalik ovom ili ovom), bivši realizator, kojem je idol Ceca. Ne mogu da uveče čitam vesti koje počinju sa „Za danas je najavljen nastavak štrajka“ jer je naša Velika Novinarka uradila kopi-pejst. Ne mogu da se nerviram zbog kantastog zvuka, desnog kanala razvučenog na stereo, probijanja i mikrofona koji se izvuku (?!) usred programa uživo. Ne mogu da montiram pregled žute štampe. I ne mogu da se smešim. Dosta je bilo.

Ako me cele noći trese groznica, a ja sledećeg dana sa temperaturom dođem da bih menjao četvoro ljudi jer nema ko drugi, samo da bi me svi napali što neću da budem 16 sati na poslu nego samo osam… Kompenzuj mi to. Bre.

Ja sam stvarno jednostavan za održavanje.

Ali… ne toliko.

Usput sam ažurirao svoju prezentaciju, napokon. Možda nekome i zatreba nešto što umem da radim… Mada, u obzir dolaze i stvari koje ne umem.

Dotle ću jesti jaja, jer samo to imam u frižideru. Do prve prilike. Ili dok imam frižider, pošto i dalje nisam našao cimera, a ostati u stanu je neisplativo.

Ko želi da me od prvog marta primi na svoj kauč za protivuslugu u vidu pranja sudova ili kuvanja zanimljivih jela (neka od njih su na blogu), neka se javi.

I ne, ja ne pišem dnevničke postove. I dalje. No, još nekoliko From Off To On-ova će se pojaviti ovde narednih dana. Čisto zarad stavljanja nekih stvari na papir.