Onaj tekst o kuvanju

Počinje kad se setite kako je ono nekad vaša majka, onako kako je još i njena majka, pravila voćne kremove. A zima je i voća nema, ali imate nekakve jagode u zamrzivaču. A i ribizle. A možete i jabuke da kupite. A ima i zamrznutog voća po supermarketima. Onakvog kakvo vam treba. I uzmete vanglu, pa suljnete ovako neki odnos:

pola kilograma voća (ako su jagode još zamrznute, samo prepolovite svaku)… pa dodate još pola kilograma voća (ribizle)
tri kašike šećera (jer hoćete da bude što manje šećerasto a što više voćkasto)
jedno belance… (pa, ako dodate još pola kilograma voća) i još jedno belance 

I onda mutite, i mutite, i mutite, i fascinirate se koliko jedno belance može da zapeni, a kamoli dva. I sutra ponovite to isto, samo s jabukama, rendanim, i nešto cimeta, recimo. I onda razdelite to u posude iz kojih će se jesti, pa ga pospete rendanom čokoladom. Za kuvanje. I onim šarenim dekorativnim bombonicama za tortu, jer ih imate u šteku, a hoćete da vam poslastica izgleda još radosnije.

Pa uvaljate pileće batake u začine, a kad budu gotovi, napravite i pekarski krompir, ‘nako, s dosta luka i aleve paprike, ali da sve bude lepo i crveno, a luk aromatičan i mek.

Pa se setite i one salate, za koju obarite pola kilograma kukuruza šećerca, naseckate dva-tri kisela krastavca, istresete skoro celu kesicu peršuna (jer suvog više nemate u zalihama) i dodate pavlaku. Da nema krastavaca, od začina biste sipali mirođiju. I onda, je l’ te, ostavite to da odstoji. Bar dok se krompir peče.

Onda, za nedelju dana, zovete kevu i pitate je kako se beše pravi koh. Pa ono, pet jaja, osam kašika griza, tri brašna, pet šećera, i pola praška za pecivo, a kad se to ispeče, litar mleka i bar dva vanilin šećera, i dve kašike običnog. Pa naseckate sve moguće povrće u šerpu, stavite u nju džigericu, nalijete ih belim vinom i ostavite na plotni jer hoćete da završite knjigu koju čitate. I kupite zelenu salatu. Jer vam se jede.

Još nedelju dana kasnije, ispečete krompir u rerni, onako, s korom, ali presečete svaki na pola pa odozgo stavite po kockicu margarina, pospete ih origanom, vegetom i mlevenom ljutom paprike. I uz to ispečete filete soma, sa sve namenskim začinom i maslinovim uljem. A za salatu, šargarepa i radič, i zelena, sa sečenim limunom. I pavlaka, ali Somboledova, jer je ona kiselija i kremastija, i lepše ide uz krompir, taj i takav. A ako vam na ručak dolazi neko ko ne pije vino jer je na lekovima, 450 grama smrznutih jagoda, osam kašika meda, malo bibera i cimeta, i dve čaše kisele vode. Niko to neće da odbije. A može i ono, litar soka od belog grožđa, litar SevenUpa, litar kisele. Kažu da ima ukus ko šampanjac.

Onda, sledećeg vikenda, pasulj, ali bogat, sa sto pedeset grama slanine. I paprikom. I paradajzom, iako znate da je veštački, ali niste ga ni kupili da ga jedete sirovog. I lukovima. I šargarepom. I možda još nekim korenjem. Jer, mora nekad i nešto čorbasto. Iako vam pasulj nije čorbast, jer ste ga napravili pregustog.

I tako, jelo po jelo, kuvanjem protiv subote, subotom, jedinim danom kada zapravo postoji vreme koje može da se utroši na kuvanje.

Nedeljom se jedu ostaci, a tokom radne nedelje – ponovo samo brza hrana i čežnja za vremenom kada ćemo se hraniti pilulama. Nadam se, samo tokom radne nedelje, kako bismo vikendom mogli da jedemo jer… volimo. Eto.