Jutros, dok smo sedeli u sali na Spensu, prizivali kafu i doručkovali u naletima, nahvatavši nekakav nasumični net – jer našeg još nije bilo – ulogovao sam se na svoj blog i izazvao podsmešljive poglede idejom da izblogujem utiske o prvom danu BlogOpena.
I bili su u pravu. Nije mi išlo. A i detaljniji, te agilniji pregled BlogOpena prepušten je, recimo, Gadgeteriji. I da, ovaj tekst bi trebalo da pišem sutra – ali neću, pošto bi sutra trebalo napisati nekakav objektivniji tekst koji sam odavno najavio uredniku. Sad, verovatno ću morati da iscimam ljude za kakve naknadne izjave, ali Misliću o tome sutra, jer u svakome od nas čuči po Skarlet O’Hara.
Blogopen i ja
Motivi za volontiranje na BlogOpenu bili su mi višestruki: ja ne bih bio ja kada bih se zadovoljio titulom običnog posmatrača, fizički sam blizu manifestaciji budući da sam u Novom Sadu, želeo sam potencijalno više interakcije sa drugim blogerima, tviterašima i predavačima i… tako još ponešto. Uz to, pretpostavljao sam koja ekipica će se javiti da volontira – i nisam se prevario.
Iza kulisa
Sredinom nedelje, odabran je zvanični hit BlogOpena – numera Balrog Boogie švedskog avangardnog metal benda pod nazivom Diablo Swing Orchestra. Ceo album sa kojeg je ova pesma, koju ste slušali što u celini, što kao tridesetosmosekundni džingl, a što kao instrumental od minut i po, možete preuzeti odavde. U trci za hit ovogodišnje konferencije bilo je i ovo i ovo, čisto da se zna.
Nekih dvanaest sati kasnije, Tanja me je pitala da li bih preuzeo ulogu voditelja programa, odgovorih da sam se ošišao nakon tri meseca i obrijao nakon tri nedelje, te se smatram upotrebljivim; iskreno, nisam čak ni zanimljivu reklamu pročitao u poslednje vreme, i ovo je delovalo kao osveženje. I bilo je. Kako je prvenstveno trebalo da sedim za miksetom, ovo je značilo da je… Lesa postao onaj koga ću narednih dana maltretirati sa Digni trojku! Spusti keca! Pusti miša! i ostalim suludim, hm… sugestijama. ;) Jednu plejlistu sam naslagao noć uoči BlogOpena, sve ostalo je bila improvizacija.
Opremu smo dobili tek u subotu (a planirali smo da je istestiramo u petak). Zabava je počela kada smo videli da je na sasvim pogrešnoj strani sale, gde niko ne bi mogao ni da sedi, a kamoli klikće. Uz miksetu i mikrofone, dobili smo i CD plejer, u kojem je bio disk sa himnama (?!). Nismo koristili taj uređaj, iako je ljubazni čika iz Spensa, nakon što smo sve premestili, povezali, obeležili i stavili u pogon, pokušao da nam ga prišljamči ponovo. Još je tvrdio da komotno mogu staviti laptop na njega, pa mi je podigao laptop… držeći ga za ekran! WTF su mi skidali sa face još neko vreme, a CD plejer smo liferovali, ponovo, čim se ljubazni čika iz Spensa udaljio, ponovo.
Nego, krenuo sam u sitna crevca, a ne jede mi se kavurma trenutno…
Konkretno
Na ovogodišnjem BlogOpenu definitivno je falio Twitter wall, po mogućstvu postavljen tako da i predavači mogu videti reakcije na svoja predavanja dok su ona u toku – ovo ne znači da su predavanja bila loša, naprotiv. Odsustvo twitter walla nadomestilo je što je svaki sto u sali imao, u proseku, bar po laptop i pametni telefon. Gledaoci striminga tvitovali su poneko pitanje ili komentar, ali glavni deo heštega, razumljivo, činili su tvitovi prisutnih. Tviter je prilično olakšao i komunikaciju unutar organizacije, kao i između organizacije i publike (tvivnuo sam kada su nam baterije bile pri kraju, Blogowski i Marko su odreagovali; posetioci su na licu mesta tvitovali stvari vezane za jačinu tona ili izbor muzike; pratili smo buđenje blogopenaša ili stizanje istih u Novi Sad, a i kulen smo na tviteru videli bar dvadeset minuta pre pauze te se nervozno vrpoljili uz neizbežno oblizivanje).
Mišljenja o pojedinačnim predavanjima umeju biti prilično podeljena, ovo su moja dva centa:
BlogOpen je otvorilo Dedino predavanje, koje je bilo korektno, mnogima inspirativno, ali, činilo se, za nijansu manje dinamično nego što je moglo; Ivan Brezak Brkan je bio… Ivan Brezak Brkan (priznao je da je spamer, šta ćete); Đorđe Krivokapić i Ivana Radun pričali su na temu koja me, lično, veoma zanima – pravna regulativa u službi blogera, odnosno blogera-novinara – večito je pitanje hoćemo li blog smatrati građanskim novinarstvom, a takođe je besmisleno – zašto se, kao blogeri, možemo učlaniti u neko novinarsko udrženje ako nas zakon i dalje vidi (samo?) kao blogere… Predavanje Ivana Rečevića bilo je, uprkos temi koja je mnoge zanimala (“Ponuda društvenih medija kao servisa”), monotonije nego što bi trebalo i, činilo se, previše opšte. Resourceful je bio i Ranko Trifković koji je govorio o jeziku i pisanju za web, ali je način prezentacije bio potpuno pogrešan. To što bih predavanje vrlo rado čitao u štampanoj formi ne znači da je sali držalo pažnju duže od jednog minuta.
Večera je donela i prvo vreme za veći mingl :) Osim što sam Šivinjskog upoznao još na pauzi, kao i Tatjanu, za veću interakciju sa kolegama blogerima i tviterašima nekako nije bilo vremena do tada. Neke od njih, na primer Miloša ili Nebojšu, već sam cimao kada su mi bile potrebne neke izjave na određene (social media) teme; Ivana znam iz vremena kada smo obojica išli u srednju (i još mu nisam vratio knjigu koju mi je pozajmio pre nekih… pet godina). Materijalizacija Bubulline bila je mlađa nego što sam zamišljao, a ona i ja se složismo da nam fali Mahlat. Flylord-u sam recitovao vogonsku poeziju iz voljenog nam „Autostopera“, a Miodrag se lepo uklopio u grupu ljudi koji su diskutovali na teme u stilu ljudskog mesa, zmijskog mesa i kolektivnog ja koje je najpre spoznalo piletinu. Neću dalje nabrajati jer sigurno neću pomenuti sve.
Drugi dan mi je, sve skupa, bio bolji, iako smo mi bili, pa… mamurni. I striming je bolje funkcionisao (zvuk nismo morali podešavati u toku prenosa, i nije bilo problema sa internetom). Doduše, izgleda da je i veći deo posetilaca zaginuo negde sinoć :) Drugi dan je protekao i u znaku Pride-a, što je, u kontekstu celog BlogOpena koji prati još jedan hešteg, čita vesti i strimuje B92, rezultovalo donekle smanjenom pažnjom prisutnih, ali i predavača. (Zašto su svi ishejtali Blogowskog zbog tvitovanja? Pa i ja bih blejao na tajmlajn tokom svog predavanja da su u vreme istog kamenovali mamograf!) Kada je Slavko pričao o flashmobu, imali smo… flashmob! Sjajno! Danijel Šivinjski, tokom prezentacije o prijateljstvu generalno, i onom na Internetu, pozdravljen je ovacijama ljudi koje je upoznao juče (jer je tek od pre dva dana u Novom Sadu). “Slobodan softver i (mikro)blogovanje” Bojana Bogdanovića i Zorana Olujića delom je pojela trema, a delom činjenica da je predavanje (prvobitno predviđeno u formi radionice) bilo isuviše tehničko. Ipak, i tako je imalo svoju publiku. Ivan Ćosić, a.k.a. Debeljuca (tačka kom), koji je na otvaranju drugog dana držao i jutarnje razgibavanje, zatvorio je ovogodišnji BlogOpen dobro sistematizovanim i izvanredno motivišućim predavanjem „MotivAkcija“, uz vizuelno najlepšu prezentaciju od svih koje smo imali priliku da vidimo ovog vikenda. Ivan je, inače, odgovoran i za izgled ovogodišnje Blogopedije.
Overall?
Sa moje tačke gledišta, iscrpljujuće na onaj dobar način. Uvek biva da posmatraču sve izgleda bolje nego nama iza kulisa – mi znamo šta se sve desilo i sa tehničkih, i sa organizacionih aspekata, i, sudeći po onome što sam čuo od prisutnih, ni deseti deo toga se nije video :) Ipak trčkaranje za kablovima, ili sa kablovima, daje neki poseban šmek događanju. Žao mi je što BlogOpen nije trajao bar 50% duže!
Šta sam ovim dobio?
Slušao sam možda ne uvek predavanja koja su me zanimala, ali svakako – od ljudi koji imaju šta da kažu. Bogatiji sam za dosta novih folovera, pijanstvo sa prilično kul ljudima, razbio sam predrasude koje sam imao prema nekim članovima zajednice i vodio mnogo kvalitetnih razgovora na najrazličitije teme (zaboravite ono o mesu). Nedostajale su nam name tags, definitivno, i imam utisak da nisam upoznao onoliko ljudi koliko sam mogao. No, biće prilike…
I onda?
Mooshemi hvala na poverenju :)
Lesi hvala što je trpeo moje ispade ;)
I hvala BlogOpenu što postoji! :P
Čak i da niko nije čuo ništa novo na predavanjima, motivacioni efekat i cirkulacija enegije su nemerljivi.
Poseban pozdrav za ekipu najizdržljivijih: osim Ivana i Šivinjskog, tu behu i Kremašica i Eboyee.
I ne znam koga sam linkovao sajtom/blogom a koga tviterom, uostalom – gugl je prijatelj svih stalkera sveta :))
Jesam smorio?
Prestajem, evo.
Posted by Bojan