[Podcast] O novogodišnjim odlukama i još koječemu

Već dugo se nosim mišlju da uradim neki auditivni post, i – evo ga.

Audio clip: Adobe Flash Player (version 9 or above) is required to play this audio clip. Download the latest version here. You also need to have JavaScript enabled in your browser.

[download mp3]

U podcastu korišćene sledeće muzičke numere: Lollobrigida – Nesretan Božić, Boom Tschak – More Chocolate Please, Ana Kokić – Interfon.

A sada, kraudsorsing! Smatrate li povremeno podkastovanje dobrom idejom?

Pa…

Čujemo se?

She’s on a blog!

Glavna junakinja mog posta koji su svi shvatili pogrešno, te autorka gostujućeg teksta („Palimpsest o Drugom proleću“) na Paramparčadi od pre par nedelja, i zvanično se skućila. U blogerskom smislu, mislim.

Dogodilo se to, iskren da budem, pre par nedelja, odnosno, nekoliko dana nakon „Palimpsesta“.

Ipak, zauzetost je… zauzetost, ma čime bila.

U roku od nekoliko postova shvatićete (ako već niste), zašto je teram da bloguje.

Elem…

Čitajte Palimpsest. Ozbiljno.

http://www.palimpsest.in.rs

[Gostujući tekst] Palimpsest o Drugom proleću

Uvodna napomena

I tako ja vidim ovaj tekst u veoma gadnom okruženju – na Fejsbuku. U note-u!
Napičim njegovu autorku što nema blog, a onda mi ona kaže da ima blog, ali ju je oduvek bilo sramota da mi da link.
Odem na blog i vidim da nema ni RSS feed.

Adresu njenog bloga neću odati. Dovoljan vam je Tviter.
Uskoro je selim u neko udobnije ćoše.
A tekst, da ne bi čamio na tom tako ružnom mestu, uz autorkinu dozvolu, kopiram ovde.
Uživajte!

Palimpsest o Drugom proleću

Ne znam ko je ne znam kad prokomentarisao da istinitost događaja u ona dva filma, Before sunrise i Before sunset, zavisi od toga da li ste romantik ili cinik. Koliko je istina da su minulii prelepi dani novembra uticali na sveopšti rast zaljubljenosti, zavisi od istog faktora.

Cinici, kojima se ‘to’ ne dešava, pa odbijaju da se nose s tim i novoprepečeni romantici kojima se ‘to’ do sada nije dešavalo, pa odbijaju da se nose s tim. I jedni i drugi se pitaju kad je počelo, koliko će trajati (prestaje li, uopšte) i da li je prelazno.

A svima u glavi samo Osoba.

Backspace. Pokušaj drugi. Ne mogu da pišem o toliko aktuelnoj temi sa dostojnom distancom epskog pripovedača. Ipak želim da se podsetim knjige koju smo čitale pre, pa, sad je već prošlo deset godina. Nemojte nikome da kažete.

Sama sam se setila samo da se knjiga zove ‘Zagonetno pismo’. Moćni Google je otkrio i da pisac nije žena, kako mi je pogrešno autosugerisano zbog svih razgovora, i razgovora, i razgovora o ženskim piscima. Radnja se vrti oko dvoje osnovaca. U mom dementnom mozgu oni se zovu Mirko i Marina, ali Google otkriva da sam bila u pravu samo u vezi sa njenim imenom. Jer ako vas podsetim da se dečak zove Krešimir Kovačićek, a zovu gai Kištra, na ostatak ovog teksta se nećete ni obazirati.

Na kraju knjige oni pomažu u hvatanju pljaškaša. Nadasve uzbudljivo štivo ako imate deset godina i u praznom ste stanu. Ali trileroznopsihodramatične scene nisu ono što smo zapamtile. Pošto su se dečaci previše stideli da pitaju devojčice da postanu njihove devojčice (politička korektnost za osnovce!), smislili su način da to prevaziđu. Kada do odsudnog trena dođe, on nju treba da pita ‘Što si doručkovala?’ i ako je njen odgovor ‘Kruh sa paštetom i čaj’, ziveće srećno do kraja šestog razreda, a ako kaže bilo šta drugo, istog je značenja kao i ‘Zaista misliš da bih se smuvala s nekim kao što si ti, _______ (upisati prigodnu uvredu)?’

Simpatično snalaženje za period kada nismo imali irc, msn, gtalk, skajp, fejsbuk, tviter, majspejs, sms i ostale ‘zapazi kako sam kul’ načine.

Backspace. Pokušaj treći. Ne mogu da pišem o tako nečemu iz nebuha. Optužiće me da mi je tekst labav jer nema motivacije. Ipak želim da se podsetim knjige koju smo čitale tek godinu dana. Nemoj nikome da kažeš.

‘Čemu moji talismani: bavljenje književnošcu, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna? Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.’

Backspace. Odustajanje. Kafa prva. Antičke reminiscencije u ‘Vladaocu’.

Đinđić goes viral

Priznajem, bežao sam u apolitičnost dosta dugo.

Delom -  zbog toga što, sa svojim rasporedom u srednjoj školi (7:00-13:10 jedna škola, 13:30-19:00 druga i treća škola, 19:00-22:00 posao), nisam baš uspevao da pratim ni šta se dešava kod kuće, a kamoli na državnom ili međudržavnom planu.

Delom – i zbog toga što sam imao nekoliko drugova i drugarica koji su bili toliko politični, da mi se povraćalo. Ne, osnovna škola nije vreme kada treba da nosiš sliku omiljenog političara u pernici. Da, bolesno je ako imaš Đinđićevu sliku na zidu spavaće sobe i na početku, odnosno kraju svakog dana, gledaš u nju i tuguješ. Još je bolesnije nositi sakoe i skidati Đinđićevu gestikulaciju, molim lepo. Idolopoklonstvo je tako retro.

Ali ‘nako, iz ove perspektive, žao mi. I što sam dugo bio apolitičan, a i Đinđića, je l’…

O Zoranu, kao i o svakome, a posebno o svakom političaru – možemo da polemišemo, ali to nećemo raditi u komentarima, hvala. Istok Pavlović ima ideju da se napravi google bomb. Činjenica je da ne bih učestvovao u ovome da se bar malo ne slažem (a slažem se poprilično), ali s druge strane, apsolutno želim da budem deo ovakvog projekta, ako bude uspeo :) Stoga, eto, ovaj pasus pišem da bih pomenuo najvećeg cara. Juh, što reče Moo, osećam se infantilno dok ovo kucam :D Efekte ćemo videti za koju nedelju. Najveći car i viralni potencijal, uz podršku domaće blog zajednice. Udri!

Blogopen 2010. – ad hoc utisci i inside infos

Jutros, dok smo sedeli u sali na Spensu, prizivali kafu i doručkovali u naletima, nahvatavši nekakav nasumični net – jer našeg još nije bilo – ulogovao sam se na svoj blog i izazvao podsmešljive poglede idejom da izblogujem utiske o prvom danu BlogOpena.

I bili su u pravu. Nije mi išlo. A i detaljniji, te agilniji pregled BlogOpena prepušten je, recimo, Gadgeteriji. I da, ovaj tekst bi trebalo da pišem sutra – ali neću, pošto bi sutra trebalo napisati nekakav objektivniji tekst koji sam odavno najavio uredniku. Sad, verovatno ću morati da iscimam ljude za kakve naknadne izjave, ali Misliću o tome sutra, jer u svakome od nas čuči po Skarlet O’Hara.

Blogopen i ja

Motivi za volontiranje na BlogOpenu bili su mi višestruki: ja ne bih bio ja kada bih se zadovoljio titulom običnog posmatrača, fizički sam blizu manifestaciji budući da sam u Novom Sadu, želeo sam potencijalno više interakcije sa drugim blogerima, tviterašima i predavačima i… tako još ponešto. Uz to, pretpostavljao sam koja ekipica će se javiti da volontira – i nisam se prevario.

Iza kulisa

Sredinom nedelje, odabran je zvanični hit BlogOpena – numera Balrog Boogie švedskog avangardnog metal benda pod nazivom Diablo Swing Orchestra. Ceo album sa kojeg je ova pesma, koju ste slušali što u celini, što kao tridesetosmosekundni džingl, a što kao instrumental od minut i po, možete preuzeti odavde. U trci za hit ovogodišnje konferencije bilo je i ovo i ovo, čisto da se zna.

Nekih dvanaest sati kasnije, Tanja me je pitala da li bih preuzeo ulogu voditelja programa, odgovorih da sam se ošišao nakon tri meseca i obrijao nakon tri nedelje, te se smatram upotrebljivim; iskreno, nisam čak ni zanimljivu reklamu pročitao u poslednje vreme, i ovo je delovalo kao osveženje. I bilo je. Kako je prvenstveno trebalo da sedim za miksetom, ovo je značilo da je… Lesa postao onaj koga ću narednih dana maltretirati sa Digni trojku! Spusti keca! Pusti miša! i ostalim suludim, hm… sugestijama. ;) Jednu plejlistu sam naslagao noć uoči BlogOpena, sve ostalo je bila improvizacija.

Opremu smo dobili tek u subotu (a planirali smo da je istestiramo u petak). Zabava je počela kada smo videli da je na sasvim pogrešnoj strani sale, gde niko ne bi mogao ni da sedi, a kamoli klikće. Uz miksetu i mikrofone, dobili smo i CD plejer, u kojem je bio disk sa himnama (?!). Nismo koristili taj uređaj, iako je ljubazni čika iz Spensa, nakon što smo sve premestili, povezali, obeležili i stavili u pogon, pokušao da nam ga prišljamči ponovo. Još je tvrdio da komotno mogu staviti laptop na njega, pa mi je podigao laptop… držeći ga za ekran! WTF su mi skidali sa face još neko vreme, a CD plejer smo liferovali, ponovo, čim se ljubazni čika iz Spensa udaljio, ponovo.

Nego, krenuo sam u sitna crevca, a ne jede mi se kavurma trenutno…

Konkretno

Na ovogodišnjem BlogOpenu definitivno je falio Twitter wall, po mogućstvu postavljen tako da i predavači mogu videti reakcije na svoja predavanja dok su ona u toku – ovo ne znači da su predavanja bila loša, naprotiv. Odsustvo twitter walla nadomestilo je što je svaki sto u sali imao, u proseku, bar po laptop i pametni telefon. Gledaoci striminga tvitovali su poneko pitanje ili komentar, ali glavni deo heštega, razumljivo, činili su tvitovi prisutnih. Tviter je prilično olakšao i komunikaciju unutar organizacije, kao i između organizacije i publike (tvivnuo sam kada su nam baterije bile pri kraju, Blogowski i Marko su odreagovali; posetioci su na licu mesta tvitovali stvari vezane za jačinu tona ili izbor muzike; pratili smo buđenje blogopenaša ili stizanje istih u Novi Sad, a i kulen smo na tviteru videli bar dvadeset minuta pre pauze te se nervozno vrpoljili uz neizbežno oblizivanje).

Mišljenja o pojedinačnim predavanjima umeju biti prilično podeljena, ovo su moja dva centa:

BlogOpen je otvorilo Dedino predavanje, koje je bilo korektno, mnogima inspirativno, ali, činilo se, za nijansu manje dinamično nego što je moglo; Ivan Brezak Brkan je bio… Ivan Brezak Brkan (priznao je da je spamer, šta ćete); Đorđe Krivokapić i Ivana Radun pričali su na temu koja me, lično, veoma zanima – pravna regulativa u službi blogera, odnosno blogera-novinara – večito je pitanje hoćemo li blog smatrati građanskim novinarstvom, a takođe je besmisleno – zašto se, kao blogeri, možemo učlaniti u neko novinarsko udrženje ako nas zakon i dalje vidi (samo?) kao blogere… Predavanje Ivana Rečevića bilo je, uprkos temi koja je mnoge zanimala (“Ponuda društvenih medija kao servisa”), monotonije nego što bi trebalo i, činilo se, previše opšte. Resourceful je bio i Ranko Trifković koji je govorio o jeziku i pisanju za web, ali je način prezentacije bio potpuno pogrešan. To što bih predavanje vrlo rado čitao u štampanoj formi ne znači da je sali držalo pažnju duže od jednog minuta.

Večera je donela i prvo vreme za veći mingl :) Osim što sam Šivinjskog upoznao još na pauzi, kao i Tatjanu, za veću interakciju sa kolegama blogerima i tviterašima nekako nije bilo vremena do tada. Neke od njih, na primer Miloša ili Nebojšu, već sam cimao kada su mi bile potrebne neke izjave na određene (social media) teme; Ivana znam iz vremena kada smo obojica išli u srednju (i još mu nisam vratio knjigu koju mi je pozajmio pre nekih… pet godina). Materijalizacija Bubulline bila je mlađa nego što sam zamišljao, a ona i ja se složismo da nam fali Mahlat. Flylord-u sam recitovao vogonsku poeziju iz voljenog nam „Autostopera“, a Miodrag se lepo uklopio u grupu ljudi koji su diskutovali na teme u stilu ljudskog mesa, zmijskog mesa i kolektivnog ja koje je najpre spoznalo piletinu. Neću dalje nabrajati jer sigurno neću pomenuti sve.

Drugi dan mi je, sve skupa, bio bolji, iako smo mi bili, pa… mamurni. I striming je bolje funkcionisao (zvuk nismo morali podešavati u toku prenosa, i nije bilo problema sa internetom). Doduše, izgleda da je i veći deo posetilaca zaginuo negde sinoć :) Drugi dan je protekao i u znaku Pride-a, što je, u kontekstu celog BlogOpena koji prati još jedan hešteg, čita vesti i strimuje B92, rezultovalo donekle smanjenom pažnjom prisutnih, ali i predavača. (Zašto su svi ishejtali Blogowskog zbog tvitovanja? Pa i ja bih blejao na tajmlajn tokom svog predavanja da su u vreme  istog kamenovali mamograf!) Kada je Slavko pričao o flashmobu, imali smo… flashmob! Sjajno! Danijel Šivinjski, tokom prezentacije o prijateljstvu generalno, i onom na Internetu, pozdravljen je ovacijama ljudi koje je upoznao juče (jer je tek od pre dva dana u Novom Sadu). “Slobodan softver i (mikro)blogovanje” Bojana Bogdanovića i Zorana Olujića delom je pojela trema, a delom činjenica da je predavanje (prvobitno predviđeno u formi radionice) bilo isuviše tehničko. Ipak, i tako je imalo svoju publiku. Ivan Ćosić, a.k.a. Debeljuca (tačka kom), koji je na otvaranju drugog dana držao i jutarnje razgibavanje, zatvorio je ovogodišnji BlogOpen dobro sistematizovanim i izvanredno motivišućim predavanjem „MotivAkcija“, uz vizuelno najlepšu prezentaciju od svih koje smo imali priliku da vidimo ovog vikenda. Ivan je, inače, odgovoran i za izgled ovogodišnje Blogopedije.

Overall?

Sa moje tačke gledišta, iscrpljujuće na onaj dobar način. Uvek biva da posmatraču sve izgleda bolje nego nama iza kulisa – mi znamo šta se sve desilo i sa tehničkih, i sa organizacionih aspekata, i, sudeći po onome što sam čuo od prisutnih, ni deseti deo toga se nije video :) Ipak trčkaranje za kablovima, ili sa kablovima, daje neki poseban šmek događanju. Žao mi je što BlogOpen nije trajao bar 50% duže!

Šta sam ovim dobio?

Slušao sam možda ne uvek predavanja koja su me zanimala, ali svakako – od ljudi koji imaju šta da kažu. Bogatiji sam za dosta novih folovera, pijanstvo sa prilično kul ljudima, razbio sam predrasude koje sam imao prema nekim članovima zajednice i vodio mnogo kvalitetnih razgovora na najrazličitije teme (zaboravite ono o mesu). Nedostajale su nam name tags, definitivno, i imam utisak da nisam upoznao onoliko ljudi koliko sam mogao. No, biće prilike…

I onda?

Mooshemi hvala na poverenju :)
Lesi hvala što je trpeo moje ispade ;)
I hvala BlogOpenu što postoji!  :P
Čak i da niko nije čuo ništa novo na predavanjima, motivacioni efekat i cirkulacija enegije su nemerljivi.

Poseban pozdrav za ekipu najizdržljivijih: osim Ivana i Šivinjskog, tu behu i Kremašica i Eboyee.

I ne znam koga sam linkovao sajtom/blogom a koga tviterom, uostalom – gugl je prijatelj svih stalkera sveta :))

Jesam smorio?

Prestajem, evo.

Krčkanje [blog, Blogopedija, blogopen i ostale najave]

Na svakih nekoliko meseci mi kasni plata, a na svakih godinu dana sve ode do vraga i nazad. Tako drugu polovinu svakog leta provedem jedući korenje (figurativno) i kljukajući se vitaminima (kad već hrane nema) u (bezuspešnom) pokušaju da očuvam bar imunitet koliko-toliko. Tako sam, prošle godine, uspeo da propustim BlogOpen i rešio da ove ne ponavljam tu grešku.

Prošlogodišnji konkurs za Blogopediju sam, takođe, propustio. U tom trenutku nisam bio previše aktivan bloger (kao da sada jesam?!), tek sam se bio skrasio na novom domenu i imao sam utisak da sam sve dobre tekstove napisao pre prethodnog Blogopena. I ove godine sam imao identičan utisak (prošlogodišnji tekstovi su dozreli, šta li), ali sam, na kraju, ipak skontao da postoji jedan tekst kojim sam zaista zadovoljan (da bih, kada sam ga slao, uzeo da ga lektorišem, avaj). Drago mi je što je taj unos na kraju upao u Blogopediju, pošto sam poslao još dva – za slučaj da onaj prvi bude previše eksplicitan (iako ne sadrži predsednika ;)).

Enihau, Blogopedija je štampana zbirka tekstova objavljenih između dva BlogOpena, i ove godine – njen sadržaj je sledeći:

  • Angelina Radulović: Jednake.
  • Bojan Arsenović: Nebo nam pada nad glavu.
  • Branislava Džigurski: Poetičnost prljave sudopere.
  • Branko Đurković: Oda cvrkutu.
  • Dejan Vukmirović: Reinkarnacija.
  • Dragan Zarić: Pišući iznosim subjektivan stav.
  • Dragana Đermanović: Život je knjiga.
  • Dragan Radović: Tajni gedžet Svetislava Basare.
  • Istok Pavlović: Startapitis - bolest savremenog web profesionalca.
  • Ivana Momčilović: Nostalgija za brdima.
  • Jasmina Lechleitner: Poljubi kišu.
  • Marija Đokić: Neodoljivi zavodnik.
  • Marija Spasojević: Mikroskopsko ništa.
  • Miloš Krneta: Islandski vulkani.
  • Miljan Ristić: Facebook - slučaj treći.
  • Miljana Mladenović: Survivor ili kako nadigrati muškarce.
  • Mirjana Mimica: Predsednik, stidne dlačice, šetanje psa – aj lajv in Srbija.
  • Nebojša Radović: O kratkoći življenja.
  • Nemanja Terek: In memoriam: jedan od onih dana.
  • Nenad Obradović: Miris noći.
  • Predrag Milićević: Trag života.
  • Sanja Glamočanin: Cimeri XXI veka.
  • Slavko Ilić: Twitter Story: Poklon za nju.
  • Slobodanka Boba Đuderija: Ko ne izroni, magarac.
  • Tamara Gočmanac:Neljubavno pismo.
  • Tanja Novaković: Sniženje.
  • Tatjana Tucić: Prkos i goruća ljubav.
  • Tomislav Stanković: Bloger ga nije volio – kako (p)ostati neuspješan bloger.
  • Viktor Vilotijević: Smem li, Srbijo, da budem ono što jesam?
  • Vladimir Kalušev: Religije i Internet.
  • Zlata Veličković i Višnja Dimić: Autorecenzija.
  • Zoran Stanković: Prekinut san.
  • A kad smo kod BlogOpena, isti se uveliko zakuvava. Da, nisam odoleo da se javim da volontiram u organizaciji, samim tim – znam stvari koje obični smrtnici ne znaju, i ne smem da ih otkrivam ali recimo da postoje veliki razlozi zašto ga jedva čekam, a i vama preporučujem isto.

    U narednom periodu planiram da se malo više posvetim blogu, ali – o tom, potom. Ko me poznaje,verovatno je već slušao o tome ;)

    Šta je Tviter [Twitter]? Moja dva centa o mojoj šolji čaja.

    Ne mali broj korisnika Googlea je na Paramparčad došao tražeći upravo odgovor na pitanje Šta je Tviter?, ali su ostali bez odgovora. Nisam social media guru, odmah da se ogradim, ali pokušaću napisati nešto korisno na ovu temu…

    izvor slike: www.pocketberry.com

    Ljudi ne razumeju Tviter. Mnogi mu pristupaju kao Majspejsu ili Fejsbuku, nekako progutaju što zapravo ne mogu da naprave profil na kakve su navikli, ali onda mu pristupaju kao društvenoj mreži – dodaju grupicu prijatelja, koju verovatno poznaju lično, i apdejtuju status, iliti tvitnu, jednom u tri dana. Ili, gore, tvituju malo češće od toga, ali se uglavnom to svede na odgovor na status, iliti tvit, jednoj određenoj osobi, najčešće nečim besmislenim za posmatrača sa strane. Koleginica s posla je drugoj pokušala da objasni da je Twitter kao Facebook, samo nema igrica i više se piše po zidu. A?! Tviter nije društvena mreža sam po sebi. Ako ne pratite dovoljno ljudi, verovatno ćete imati utisak da se tamo ne dešava ama baš ništa; ako ne tvitujete dovoljno sami nego „etujete“ ljude koje poznajete i komentarišete im statuse, opet ništa niste uradili. Drugim rečima, koristite Tviter da biste od njega imali koristi. I nemate pravo da se ljutite što vas niko nije stavio u FollowFriday (tradicija da tviteraši svojim pratiocima preporučuju zanimljive tviteraše, petkom), ako ste u prethodne dve nedelje tvitovali tri puta, a od toga su dva tvita bili linkovi za spotove sa Youtubea. Ne funkcioniše to tako.

    Jedan od suosnivača Tvitera, Džek Dorsi, na prošlogodišnjoj Nedelji interneta u Njujorku, izjavio je da će smatrati da je Tviter postigao uspeh kada ljudi budu prestali da pričaju o servisu i njegovoj mogućoj primeni, već ga jednostavno budu – koristili, kao struju. Njihov cilj jeste da Tviter postane samo deo komunikacije, kao što su to već uspeli imejl [verovali ili ne, ovo je pravilna trankripcija], SMS poruke ili telefon.

    Ako ćemo Tviter posmatrati kao, primarno, mikrobloging servis, naći će se ljudi koji će reći da je, recimo, Tumblr uspešniji mikrobloging servis od Tvitera. Ipak, budimo realni, Tumblr jednostavno nije dovoljno mikro! Ograničenje Tvitera na 140 karaktera, te, na primer, korišćenje eksternih servisa za upload slika ili snimaka, sve u svemu, nezahtevnost Tvitera kao takvog, čine ga dostupnim na najrazličitijim platformama. Mirne duše možete Tvitovati krljajući GPRS na nekom starijem mobilnom telefonu, a kada ste za računarom i Tviter vam izgleda previše jednostavno, tu su različiti dodaci za pretraživače (Power Twitter, na primer, koji vam, pored ostalog omogućava da klipove sa Youtubea ili fotografije pregledate direktno na Tviteru) ili namenske aplikacije (recimo, TweetDeck).

    Da, pitaćete se zašto biste tvitovali sa telefona? Zato. Da biste iskusili realtime web. Zato što će neko da tvituje o saobraćajki kojoj je prisustvovao ranom zorom dok ide na posao mnogo pre prvih zvaničnih vesti. Zato što će Amanda Palmer javiti u kojem klubu otpada pa, ako ste fan, možete ići da pijete s njom. Zato što ćete tako videti da imate još šest sati da, zahvaljujući akciji, zgrabite, za promenu, legalan full antivirus. Na primer.

    Kako, na kraju krajeva, koristiti Tviter? Kako hoćete. I pre no što sam video šta o tome misli Džek Dorsi, bio sam mišljenja da ga je najbolje koristiti kao komunikacioni kanal. Na vama je kako ćete taj kanal upotrebiti. Komunikacija nikako ne treba da bude jednosmerna, ali ni previše hermetična. O korporativnim nalozima na tviteru, to jest, kako ih treba ili ne treba koristiti, već su pisali mnogi. No, i običnim smrtnicima treba skrenuti pažnju da Tviter nije RSS feed! Treba pomenuti i upotrebu ovog servisa na konferencijama i sličnim događajima, kada su komentari na, recimo, predavanja, i važnije servisne informacije, trenutniji nego ikad.

    A ja? ne mogu da odlučim kako, zapravo, koristim  Tviter. Cirkulacija važnijih vesti i komentara, frustracije u realnom vremenu, beležnica trenutka, čak i toliko naizgled nebitne stvari kao što su kretanje kiše kroz zemlju  i zastoji na železnici – nikada ne znate o čemu će ko da tvituje! Sigurno će se namena mog Tviter naloga menjati postepeno, zajedno sa životom ili karijerom, ali hej – to ga čini trenutnim.  Čak i ako ga koristite samo kao servis za neki vid (mikro)blogovanja, moje je iskustvo – tamo lakše možete pronaći kompatibilne ljude nego što se to mogli na, recimo, Majspejsu.

    Uostalom, nešto što je nateralo i najveće smarače da se ograniče, i ceo internet da počne skraćivati linkove, sigurno treba videti izbliza.  Ako niste koristili ništa slično, nemojte očekivati ništa slično nečemu što ste koristili. Simple as that.

    P.S. Neko mi je nedavno rekao kako smatra da će Tviter propasti jer, zbog svoje jednostavnosti ne može da se razvije. Ne slažem se, iako mi je nedavno „pofejsbučivanje“ Tvitera (Who to follow opcija) izgledalo kao nadogradnja zarad nadogradnje…

    © Copyright paramparčad tačka kom?!