RSS
 

Archive for the ‘Geekstvo’ Category

Nema više Lunja.org (i pripadajući rant)

25 avg

Napomena: Ovaj post sadrži karikiranje. Ipak, neke izjave su zapravo zvučale kako je u tekstu navedeno; imena nisu navođena, a ljudi će se prepoznati.


Domen na kojem se nalazi sajt smederevskog Društva za zaštitu životinja i životne sredine ističe danas.

Društvo za zaštitu životinja i životne sredine Smedereva osnovano 19. januara 2004. Jedan od osnivača i prva predsednica Društva bila je moja majka, Vesna Arsenović. U pokušaju da budem geeky (nikada dovoljno), 2005. godine sam zbudžio prvi sajt Društva, koji jeste bio suv HTML, ali je pružao osnovne informacije o organizaciji. Naslovna strana bila je ažurirana barem jednom nedeljno, budući da sam tada bio u geografskoj poziciji da teram ljude da pišu vesti (a i, ruku na srce, tada bejah malo integrisaniji i upućeniji u sve što se oko tog udruženja dešavalo).

Prečeste selidbe i meseci bez Interneta uslovile su da odustanem od sajta. Budimo realni, menadžment organizacije bi se setio da zapravo ima internet prezentaciju tek kada bi ih neko gnevno pozvao i rekao im da ga nisu ažurirali poodavno, ali to se dešavalo tek dva ili tri puta godišnje. Njima to nije trebalo, jer se u njihovo vreme moglo i bez toga. Yeah, sure.

Knjiga je, ubrzo, spala na dva slova, jer, uprkos akciji masovnog učlanjivanja ljudi u Društvo, koja je svojevremeno, zajedno sa potpisivanjem peticije za  izgradnju Azila, sprovedena na gradskom trgu, novi članovi mahom na pristupnice nisu upisivali svoje imejl adrese, već uglavnom telefone i to – mobilne, pa sazivanje članova na sastanak nikome nije padalo na pamet (Jeste, još i račun da pravim?!).

Budimo realini, u godinama koje su usledile, ono malo ljudi koji su nenametljvo talasali smederevsku opštinu, ipak je postiglo nešto. Ukinut je šinteraj, o jezivim stvarima vezanim za napuštene pse u Smederevu pisale su novine (ranga „Kurira“), uslovi u Azilu – na mestu nekadašnje kafilerije – poboljšani su, doduše, ne preterano, ali sistem je ipak, sistem.

U međuvremenu, ponovo se stvorila potreba za prisustvom na Internetu. Jedna devojka je, tražeći svog psa, obišla Azil, skandalizovala se viđenim uslovima i napravila grupu na Fejsbuku koja se isprva zvala „Azil u Smederevu“, a sada joj je promenjen naziv u ime Društva. Prošlog leta, nakon što sam postavio nekakav začetak prezentacije Društva na arsenovic.net, tadašnja predsednica je dala novac za domen, hoteći da se sajt zove Lunja – da bi asociralo na psa koji lunja i traži dom. Od starta koncipiran kao mesto gde bi se smenjivale vesti vezane za azil i aktivnosti društva i fotografije pasa za usvajanje, Lunja je bio sporadično ažuriran. Jednom u dva meseca, predsednica bi napisala kakav politikantski proglas gde bi bilo boldovano više od 50% teksta, sa fokusom ili na opšte (uslovi su loši, uslovi su užasni), ili na previše pojedinačno (dobili smo dobermana – doberman je uginuo, čestitamo bivšem gazdi), od čega nije bilo, realno, nikakve vajde. Devojka sa početka paragrafa imala je ideju kako da sakupi priloge za Azil, ali, nemavši dovoljno vremena, nudila je pomoć mahom u organizaciji volontera. Pošto se najpre nije javljala na telefon (ne zovem brojeve sa kojih imam propuštene pozive osim ako nisu iz Smedereva, a svaki poziv je propušten jer su mi isključeni tonovi), a potom uspešno izbegavala moguće radne kafe i sastanke, trebalo mi je nekoliko meseci da joj objasnim da volontera, zapravo, nije bilo, već je postojala samo ogromna tabela sa imenima članova od pre tri-četiri godine. Predsednica (ili tada već bivša predsednica?), nakon što joj je objašnjeno da zapravo postoji lozinka, a ne može bilo ko na internetu da piše po bilo kom sajtu (nisam video da ona piše na sajtu Njujork Tajmsa, zar ne?), izjavljuje da je ona platila domen i da je sajt, stoga, njen, te joj šaljem šifru za WordPress i sajt tone u mrak, ponovo.

Potom se pojavljuje još jedna aktivistkinja, i Azil postaje jedna od tema emisije Mire Adanje-Polak, krajem januara. Ljudi reaguju, okupljaju se na Fejsbuku (u grupi „Savest“), organizuju se odlasci do Azila, sa odnošenjem hrane i posuda za vodu… Stariji članovi društva kukaju kako su, zapravo, očekivali da se manje protestuje, a više zasuku rukavi i fizikališe po psećem izmetu, ali ne dozvoljavam im da budu glasni u tome jer se, zaboga, nešto napokon pokrenulo i jer ni ja ne bih ono malo slobodnog vremena (uglavnom jedan dan vikenda) trošio na nešto što, ruku na srce, ni ne znam da radim. Retroaktivno rešavam da pogazim principe i, u saradnji sa aktivistima, kačim vesti na sajt relativno redovno, do perioda kada nisam imao vremena ni da spavam. Uz to, ljudi nisu mogli da shvate da ne mogu da pratim dve ili tri fejsbuk grupe svakodnevno, već da mi moraju slati vesti za sajt na mejl. Valjda im zahtev nije zvučao dovoljno razumno. Trećoj aktivistkinji, koja je obećavala, pravim pablišerski akaunt i dogovaram se sa njom  koje bi stranice sajt još trebalo da ima. Ona kači nekoliko vesti a potom nestaje, i otvara novu imejl adresu Društva umesto da me pita za postojeću.

Fejsbuk aktivizam je, u međuvremenu, došao dotle da na Fejsbuku postoji nalog Smederevski psi. Koliko pratim, zaštitarka iz Beograda koja vodi ovaj nalog, posredstvom njega, zapravo, i uspeva da udomi poneku životinju. Ipak, više stvari je problematično u vezi sa konceptom. Objave o psima koje treba udomiti trebalo bi da za cilj imaju ljude izvan one grupe koja je već nešto uradila ili je povezana sa Društvom ili Azilom na bilo koji način. Šta znači što me ona taguje u note-u o tome kako su Azilu potrebne kućice za pse?! Mislim, ja to već znam, i sigurno bih javio, ako ništa drugo, svojoj kevi, ako bih mogao nabaviti koju. Za takve objave treba da postoji sajt. Onaj ko hoće da se informiše o bilo čemu u vezi sa Azilom sada na raspolaganju ima dve grupe na Fejsbuku i jednog korisnika suludog imena (Smederevski Psi wants to be friends with you on Facebook?!) a sva tri entiteta vode različiti ljudi, koji, opet, nemaju direktne veze sa menadžmentom Društva za zaštitu životinja, i između njih je transfer informacija veoma selektivan!

I onda me još majka, koja je barem upućena u problematiku hostinga i domena do određene mere, pozove da mi kaže kako joj je neko rekao kako sajt mogu da otvore kao blog i onda ne bi plaćali ništa. Postojeći sajt jeste blog, samo je instalacija WordPressa kod mene na serveru, a domen biste i ovako i onako plaćali, tu-tu-tu

Znam, neko će reći – kada toliko pametujem, neka odem i sredim stvari sam. Razmišljao sam o tome, i verovatno bih to uradio da mogu da uzmem par meseci slobodno.  Dokle god je najveći problem pojedinih što je kuče koje je otišlo za Novi Sad imalo buve, ovu priču smatram iluzornijom no pre nekoliko godina.

Edit: Domen nije obnovljen iako sam ih uredno obaveštavao prethodnih mesec dana. Poslednje što sam čuo je da hoće da menjaju ime sajta.

4 people like this post.
 

Regionalna blogosfera [članak]

18 jul

Verovatno su sagovornici već i zaboravili na ovo, ali trudim se da ne kačim tekstove na net pre no što dožive svoju štampanu formu. Članak pod nazivom „Sadržaj odlučuje“, na temu regionalne blogosfere, objavljen je u aktuelnom broju Časopisa za književnost, umetnost i društvena pitanja „Mons Aureus“.

Sagovornici su već poznati domaćim blogerima: Tatjana Vehovec, Marko Stjepanović, Nebojša Radović, Slavko Ilić, Miloš Petrović i Dudarim (tačka kom).

Nedavno sam (Marfi je hteo – čim je tekst zapravo otišao put štamparije) čuo, doduše, trač da „BlogOpena“ ove godine najverovatnije neće biti :( Ima li ko informacije na tu temu?

Moram i, kao kakav disklejmer, napisati i da sam tradicionalista – no, kako je tekst pisan za juče, biće prilike da one sagovornike kojima sam pitanja postavio putem imejla ili društvenih mreža, nešto pitam i uživo.

Tekst možete pročitati ovde.

Eventualne komentare ostavite na ovom postu :)

7 people like this post.
 

Pitaj Gugl

16 jul

… i dođi na Paramparčad.

I tako, domen paramparcad.com je krajem prošlog meseca napunio godinu dana. Kažem domen, ne i blog, pošto je blog postojao i ranije u različitim formama i na različitim adresama: štaviše, nemam blage da li da ovo računam kao novi blog ili samo pretakanje starih…

Prvih nekoliko godina svog druženja sa mrežom svih mreža, uglavnom sam koristio samo imejl. Leta gospodnjeg 2003. počinjem da visim po forumima, a blog kao formu izražavanja počinjem ozbiljno da shvatam tek 2006. godine. Tome su doprinele i fantastičan interfejs i opcije koje je nudio My Opera Community, gde su u blogove inkorporirani i foto albumi te razni korisni servisi. Uz to, dotično mesto je i dalje jedna od oaza normalnih blogova na internetu, ako gledamo raznolikost ljudi i o čemu oni pišu. No, mana: gomila stvari o kojima bih pisao ne bi bila zanimljiva nikome van srpskog govornog područja, a blog je, iz očitih razloga, od starta bio na engleskom. Tamo i dalje postoje blogovi koje redovno pratim, a sa nekim od tih ljudi sam (bio) i dalje u kontaktu putem različitih instant mesindžera i društvenih mreža. Obitavah na tom komjunitiju bar dve-tri godine, i bila je to prva stvar na koju sam se logovao kada asistent na Informatičkoj pismenosti nije gledao u mom pravcu. Eh, to su bili dani…

Kako god, falilo mi je čerečenje reči i na srpskom jeziku. Na nadlanu.com ekipica je bila fina, ali moj tamošnji blog nije doživeo više od trećeg posta, kao ni raniji pokušaj blogovanja na blog.hr, gde sam takođe želeo da se zamislim nakon čitanja bloga jednog svog prijatelja, koji i dalje preporučujem iako nije ažuriran dosta dugo.

Četvrti blog je ponovo bio na srpskom, ali sam, prilično isfrustriran i blago neurotičan, u tamošnjim tekstovima  prosipao intimu u većim dozama; blog je menjao lokacije i, na kraju, kao nešto previše emo, pao u zaborav (barem moj). No, nešto je preživelo: najstariji tekstovi na Paramparčadi zapravo su kopi/pejstovi najmanje prsnutih tekstova sa četvrtog bloga, a mislim da sam sačuvao čak i originalne datume.

Ovaj blog egzistira od pre dve zime, kada mi je na poslu bilo dosadno, pa sam, u trećoj smeni, krenuo budžit’ sajtić gde bih kačio stvari koje uradim pa ih mislim ozbiljno (što se, po svemu sudeći, ne dešava previše često), najpre na besplatnom domenu. Kao poddomen toga, nastao je i blog, koji je, nakon izlaska iz faze testiranja i cimanja sa prolupalom bazom i transferom na plaćeni hosting, postao poddomen na mom, šatro gistro ovo ono, zvaničnom/matičnom sajtu. Ipak, kako se to vezivalo za prezime, a ja sam hteo da se opustim, se#em i hejtujem, trebalo je smisliti zaseban domen. Tu su usledili problemi. Stari nickname (neću ga navoditi) kao domen nije registrovan ni u jednoj varijanti, ali nisam želeo da ga koristim zato što je iskompromitovan (i to ne od strane moje malenkosti, ali to je već neka druga priča). Setivši se Lososa sumnje, nažalost nezavršenog romana Daglasa Adamsa, čiji naziv mi je, inače, postao korisničko ime na mnogim mestima (jer je knjiga blejala na stolu dok sam pokušavao da, nakon masivnog hakovanja, pootvaram nove naloge svuda gde me je bilo – opet druga priča), palo mi je na pamet da bi blog mogao da mi se zove „Žestoki vetrovi“. Tako se zove mačka kojoj fali polovina, a to piše i na tabli pored puta u Rouzvelu, u Novom Meksiku – dobro, iznad toga, malim slovima piše „mogući“. Sad, ljude je to asociralo na digestivne probleme mnogo više nego mene, pa sam od zamisli odustao… I vraga, gustywinds je skoro svuda bilo zauzeto. Jedino što bi oslikalo moju viziju sopstvenog života (ah) je odneto… žestokim vetrovima, i onda se čekalo još nekoliko nedelja. Sebi sam za rođendan poklonio domen koji nije trebalo da ima nikakve veze sa grupom Darkwood dub, a koji mi je ipak namestio određenu dozu samoprojekcije (patetika, jebiga).

I, evo nas ovde. Ne hejtam koliko bih želeo, ne teoretišem koliko bih želeo, ne kuvam koliko bih želeo… tako da mislim da ovo mesto čeka bolje dane. Tipična je svaštara, tako da ga ljudi ne mogu pronaći ni po čemu posebnom, ali uvek ima bisera. Evo najzanimljivijih upita koje su ljude na ovo mesto doveli sa pretraživača – bilo bi ih i više da sam se setio Google Analyticsa malo ranije, ali ne, koristim ga tek od februara…

nekrofilija
pa, dobro. ima nas raznih? samo neka je kulturna. ;)

danijela gudovic
danijelu gudović pomenuo sam samo u tekstu koji je predstavljao čistu fikciju i iskaljivanje frustracija hlebom i igrama u izvedbi savremenih srpskih medija. malo potom pročitah da bloger ne sme neistinu da piše pa se ujedoh za sve prste korišćene u kucanju tog unosa i ponadah da će ljudi da shvate da je reč o… pa, samo frustracijama. protiv pomenute danijele nemam ništa, osim što je, zaista, u svakoj emisiji, barem kod nas,  govorila nek sluti na radoststrpljen-spašen… ali dobro, to joj je trejdmark.

seks sa konjima
nikad me zapravo nije privlačio ni u kom obliku, mada, otkud znam… možda bi trebalo? O_o ako je neko probao, neka javi.

bari sta znaci na englekom
kako „bari“… kao bury ili…?

da li su pirati preziveli
jesu, svakako, eno ih u somaliji. o piratima u srpskom etru bih, doduše, imao reći štogod, ali to planiram i da uradim u nekom trenutku…

fejsbuk od milana dajeli jovan
ne znam da li ga daje, i kome…

idea bus koji vozi
meni ne treba bus do idee…

kišna glista diše
u to ne sumnjam.

ksenija pajcin nekrofilija
neki dan nakon ksenijine smrti, ušao sam u tv realizaciju firme hraniteljke. išla je emisija u kojoj je gostovala ksenija pajčin. u trenutku kada je dotična izgovorila „kazaću te kod filipa“, okrenuo sam se i otišao. jezivo. bre. mrš.

lesinari video

napupila

nekrofilija video
da bude najgore, pitam se kako meni nikad nije palo na pamet da tražim ovako nešto O_o i’ve seen things. i’ve seen them with my eyes. na snimcima, da…

sta ad stavim kao status na fejsu
ok, da li ljudi zaista postavljaju sebi ovo pitanje?!
i zašto bi tražili statuse za svoje profile na društvenim mrežama – po internetu?!
nikad neću razumeti mlađe generacije…

sta je bosiljak

sta je drustvena moc

sta je tviter
moram priznati da sam se ogrešio o tviter. ipak, odgovor na pitanje šta je, k vragu, to nije lako dati, i svoje viđenje tog problema ću takođe obnarodovati u zasebnom tekstu…

sta znaci ever

sta znaci ime amanda
latinskog porekla, znači „voljena“. valjda. davno bila srednja škola.

sta znaci majspejs

treba li mi plejer da bih slusala muziku sa interneta
hiperpragmatično, bre.

u srbiji se trosi belog luka
ne znam da li me uznemiruje činjenica da je ovo verovatno bilo u vreme neke od gripastih nam panika (sećam se i serijala fotografija gde se na nekoj nalazio beli luk kao univerzalni lek)… ili me uznemiruje genitiv.

treba mi neko da mi pokaze dalji put
to treba i meni, zapravo. O_o ko prvi nađe, neka javi.

statusi za lepe veze
čekaj… molim?

miki i sila crtani rtes
hm… er-te-es može zadati ljudima probleme da ga zapišu… no, ovo „sila“, iako je u pitanju šilja, podseća me na hi-mena sa titlom koji je bio toliko spljošten da je moj deda, kada bi mi ga čitao, ši-ru, koja je nekim slučajem transkribovana kao še-ra, usled spljoštene kukice, uvek čitao kao – sera…

ne podnosim ove fejsbuk veze
ni ja! a one tamo su još gore!

prica o kmetu i simeonu
slatko :D

toliko za sada. nek mi je srećan blogerski rođendan sa zakašnjenjem. :)

8 people like this post.
 

Lajk. I ostalo.

23 apr

Preporučiše mi ljudi da pogledam epizodu South Parka pod nazivom You have 0 friends, pogledao, bio prijatno iznenađen (kao neko ko aktivno ne gleda South Park već nekoliko godina), i sada je preporučujem dalje. :) Nekada davno, živeo sam na Majspejsu. Fejsbuk profil sam otvorio 2007. godine, ali ga nisam sređivao pre proleća 2008. Do kraja 2008, Spejs sam napustio, jer je počeo da konvergira ka Fejsbuku koji mu je, pod maskom nečeg ozbiljnijeg, zrelijeg i praktičnijeg (a možda i lakšeg za upotrebu), lagano preotimao korisnike. Nedostajao nam je HTML kod, ali, budući da je Spejs oduvek imao preferenciju ka tinejdžerima dok je Fejs nastao kao mreža za studente, to je izgledalo sasvim normalno. #SvimikojismonaspejsukoristilisopstveniHTML bili bismo, s vremena na vreme, skandalizovani nenormalno kičastim profilima sa mnoštvom animiranih gifova – na Fejsbuku tako nešto nije moglo da se desi. Te godine nije samo moje Majspejs društvo lagano prelazilo na Fejs, već se to događalo i na globalnom planu:   Grafikon sa predstavlja broj jedinstvenih poseta ovim servisima, i u izvornom ga okruženju možete naći ovde. Pitanje koje se neizostavno nameće: budući da, recimo, Srbija nije mogla na Fejsbuk dosta dugo, da li bismo, da smo mogli, pohrlili na ovaj servis ranije? S jedne strane, ne verujem. Oni koji su bili tu pre nas tvrde da su bili „gotovo jedini“. Sa druge, možda bi „pukla priča“, šta god. Ovako smo u Fejsbuk groznici učestvovali kada i ostatak sveta, nja. U vreme kada je Fejsbuk počeo da uzima primat, Majspejs je postao primat (as in majmun) pokušavajući da lagano razvije stvari koje su, načelno, bile Fejsbukove prednosti. Kada su uveli mogućnost da se subscribeujemo na updateove svojih prijatelja (što je više ličilo na Majkrosoftove pokušaje da napravi društvenu mrežu od MSN-a), završili smo uglavnom primajući potpuno irelevantne stvari, budući da bismo za novododate ljude tu opciju ostavljali čekiranom, a starih u updateovima mahom nije bilo. Aplikacije na Fejsbuku izgledale su kul u početku (to kaže neko ko je od svih koristio samo last.fm), ali kasnije se namnožiše igrice čiju poentu zaista ne vidim (download pa igranje, molim lepo; na stranu što stvarno nije skupo kupiti Tamagočija); uz to, postao sam i paranoičan pa ne dozvoljavam svakoj besmislenoj aplikaciji da pristupi mojim podacima, ali to je neka druga priča. Spejs je oduvek, zbog tone HTMLa po profilima i činjenici da je za svaki klik otvarao novu stranicu, bio tromiji od Fejsbuka, ali uvođenjem aplikacija uspeli su da ga učine još tromijim. Još nefunkcionalnija kopija Fejsbukovog četa me je užasnula i to je bio poslednji put da sam se na Spejsu zadržao više od minuta. Profil 2.o, valjda, treba da predstavlja klona profila na Fejsbuku pre dva-tri redizajna, ali uprava Majspejsa bi, moje je mišljenje, mogla da se odluči da li žele da oni budu informativniji i ozbiljniji ili i dalje sa više opcija za (vizuelno) prilagođavanje korisniku. I jedno i drugo – nekako ne ide. Često kukam kako mi nedostaje Spejs [na kojem je sve bilo drugačije, tamo sam čak i upoznavao ljude - što sada radim na Tviteru], ali Majspejs u ovom obliku mi zapravo ne treba. Sumnjam da će uspeti da, dodavanjem novih opcija, ako uopšte budu pomišljali na tako nešto, naprave društvenu mežu sa širom ciljnom grupom (ako im do sada nije uspelo). Ako ćemo last.fm i slične servise posmatrati kao društvene mreže, one su jedine koje su uspele biti dovoljno široke, ali je reč o fundamentalno različitim stvarima. U međuvremenu, kao i se što se omasovi, Fejsbuk terminologija počela je ulaziti u svakodnevni govor. Dobro, ima i dalje ljudi koji ne razumeju razliku između, recimo, headlinea, statusa tweeta [social media confusables o kojima ću možda jednom pisati], pa su ljudi, kao što sam ja nekada govorio „rofl“ umesto da se, zapravo, nasmejem (#sociopata), počeli govoriti „lajk“, pojedinci i previše puta na dan. Ja često razmišljam o tome kako bi bilo kul tagovati svoje slike bilo gde na netu, ne bi li se iste potom slivale na jedno mesto, ali ideja lajkovanja okolo, naročito u stvarnom životu, nije mi bila posebno zanimljiva. Dopada ti se? Šeruj, bre! Okej, priznajem, imam LIKE dugme na blogu, ispod svakog teksta, ali više zato što znam da ljudi ne komentarišu blogove često: ovako barem mogu da se zapljunu da znam da ne baljezgam ovde za džabe. Elem, na LIKE smo se toliko navikli da zaista deluje kao da je dotična opcija mnogo duže u našim životima, ali ne – zvanično je tu tek od februara prošle godine.

Redizajn Youtube-a sam očekivao mnogo ranije. Realno, Google ima  vrlo prepozatljiv, minimalistički i funkcionalan dizajn svega što poseduje ;) a Youtube je pod njegovim krovom od novembra 2006. godine. Svi su ishtejtali redizajn kada smo ga, konačno, dočekali, iako je, uz malo privikavanja, praktičniji u nekim aspektima. Kako god, nisam mogao da verujem kada sam video da je sistem ocenjivanja klipova zvezdicama zamenjen… dugmetom LIKE! Moja omiljena vlogerka, Natalie Tran, koja je klipove na svom Communitychannelu završavala natpisom Your mum rates me, promenu je ispratila sledećim:

Navikli smo da neka mesta na netu, Failblog na primer, imaju rating sistem po principu zvezdica u obliku palčeva (kompromis?), Youtube jeste stare rejtove preinačio u broj palčeva gore, ali mi sada možemo da damo samo po palac, a to mi, nekako, ne deluje fer. Kada je utisak o bilo čemu mogao da bude jedna od sviđa mi se /ne sviđa mi se krajnosti?

Nedavno je i opcija Become a fan na Facebook stranama određenih proizvoda, ljudi ili pojava zamenjena opcijom… LIKE, čime je i Fejsbuk pokazao težnju da postane Fejsbuk.

Fejsbukova Fejsbuk stranica

Zanima me da li će uskoro i naši profili moći da se lajkuju?

Ko hoće da se šeta po netu i lajkuje, samo napred. Ja ću ipak lajkovati stvari u stvarnom svetu, jer tu barem mogu i da ih seksualno napastvujem ili umrem pokušavajući.

13 people like this post.