„Čudan vajb, momak, duhovi su stigli“

Kada neko vreme živiš u nekom gradu, po mogućstvu nepoznatom, a neko vreme može biti bilo koje, koliko je potrebno da istražiš budžake i zauzmeš stavove o njima – kada neko vreme živiš u nekom gradu i postepeno ga otkrivaš, a nikad ga ne otkrivaš samo zarad otkrivanja, već puštaš život da se odvija pa kako se asfalt odmota i kaldrma skocka, kada neko vreme živiš u nekom gradu i na kraju počneš govoriti lokalnim dijalektom i, kada te pitaju odakle si, kazivati da si baš iz tog grada, iako u njemu živiš tek neko vreme; kada neko vreme živiš u nekom gradu, kada god da si došao u njega, neka mesta ćeš voleti a neka ne, a svako ćeš vezati za nešto u trenutku otkrivanja važno, jer se asfalt samo odmotao a kaldrma skockala dok o njima nisi ni razmišljao. Život se odvijao kako se inače odvija. Kao život.

Kada neko vreme živiš u nekom gradu, a neko vreme može biti bilo koje, koliko god da je potrebno, ne pojmiš kako si nekada znao tek jednu njegovu ulicu i uz to si je zvao pogrešnim imenom – po mogućstvu, nadaš se, ne preglasno, i uhvatiš se kako ljudima rođenim tu objašnjavaš gde počinju a gde se završavaju koji delovi grada. A išao bi negde, jer bi uvek bio negde drugde, a u taj grad bi se vratio za nekih petnaest godina, kada se iživiš dovoljno, ali ne tu – jer ne želiš da te neka mesta u gradu u kojem, eto, živiš već neko vreme, podsećaju na sve ono što bi uradio ako planiraš da se iživiš dovoljno da bi se igde mogao vratiti.

Kada neko vreme živiš u nekom gradu, a neko vreme može biti bilo koje, i ako si u njega stigao kao koliko-toliko formirana ličnost, da ne kažem odrastao – jer se tamo gde smo odrastali osećamo uvek spokojno, iako to ne želimo da priznamo – dokle god možeš da se setiš prvog susreta sa bilo kojim mestom u njemu, gde su te odveli asfalt ili kaldrma, ponekad oba, koji su se stvarali pod tvojim nogama dok se dešavalo nešto sasvim drugo, posle određenog vremena ćeš prestati da ideš poznatim ulicama i zakoračiti na njihove kopije u sopstvenom sećanju. I povremeno se blentavo osmehnuti ili skrenuti pogled.

Onda ćeš se preseliti u kraj koji te podseća na onaj grad gde bi otišao da se iživiš i vratiš se za petnaest godina, iako ćeš svakog jutra prolaziti baš tamo gde će sećanja da te pohode, jer bi se zaobilaženje merilo kilometrima, a i zato što ti ljudi govore da već godinama moraš naučiti da se suočiš, i osetiš olakšanje što toliko blizu mesta koje te podseća na previše toga postoji mesto gde živiš i koje te, još uvek, ne podseća ni na šta. I živiš tamo neko vreme, i dalje u tom, nekada nepoznatom, gradu.

A onda se, valjda, pomiriš ili predaš i shvatiš da, zapravo, tek ako imaš od čega da bežiš i za čim da žališ, ćoškove, šankove i pomrčine koji te sećaju na dobro ili loše, duboke udisaje koji potaknu nostalgiju i nekog starog sebe kome možeš da se smeješ baš u tim ulicama ili haustorima… znači da si negde živeo.

Bar koliko je potrebno.

Ne možeš.

Ne možeš da raskineš sa mnom nakon tri godine bez najave, ako mesecima čekam da se izvadiš iz apatije ne bi li nam veza krenula, a ti onda naprasno shvatiš da se osećaš loše ne zbog drugih životnih sranja, nego zbog mene
Ne možeš da imaš novu MSN adresu godinu ili dve a da me ne dodaš
Ne možeš da nestaneš nakon što smo nedeljama pričali po petnaest sati dnevno, nakon što smo išli u bioskop, dogovorili se šta gledamo kod mene i prošli ritual upoznavanja s bitnim ljudima… ne iz čista mira
Ne možeš da me šutneš tako što me staviš na hold od mesec i po dana i onda mi, nakon jednog meseca, javiš da imaš nekog drugog
Ne možeš da se premišljaš godinama i na kraju počneš varati svog u međuvremenu pronađenog dečka sa mnom
Ne možeš ni da skočiš na mene prve večeri i napraviš mi šljivetinu kao da smo u osnovnoj školi, bar ne ako odavno nismo
Ne možeš da manipulišeš mnome, makar se meni to dopadalo
Ne možeš me kupiti zagrljajem dok grmi
Ne možeš da se ne javljaš po tri nedelje ako se ne vidimo već četvrti mesec, i ne možeš da me pozoveš tek kada počnem da te ucenjujem oko toga
Ne možeš da pustiš domaći pop dok imamo seks
Ne možeš da pljuješ moj posao, iako ja to stalno radim, ali ga i dalje obavljam dobro
Ne možeš da tražiš pomoć i stalno je odbijaš
Mnogo toga ne možeš. Ali ipak, mnogo toga mogu da ti dozvolim.
A mogu i da imam terabajte pornjave, a ti se snađi.
Eto.

In my own words, Chernobyl

Četrnaestog aprila, leta gospodnjeg 2011, odgovorio sam na nekoliko mejlova starih po mesec dana i to obilato zalio kokakolom. Dobrodošlicu nazad sebi nisam poželeo.

Ne znam zašto ću napisati ovaj tekst, osim zato što imam potrebu. Možda nekome bude i od koristi. Elem, poslednjih nekoliko meseci je bilo baš, onako, jebeno. S oproštenjem.

Rewind.

I tako sam za Novu godinu rešio da dam otkaz. O razlozima sam već pisao. Kilavili su mi otkazni rok, najpre me nagovaravši da ostanem, pa je umesto do dvanaestog trebalo da radim do petnaestog februara, odnosno dvadesetpetog, ma, hajd’ do petnaestog marta, e ne mogu,  ’ajde do jedanaestog. Tako i bi. U međuvremenu sam ostao sam u stanu i, ne mogavši da nađem cimera, februar sam proveo na ostacima džemova, i još se uzajmih ne bih li isplatio stan i račune. Nemalo se, odavno. Toliko da sam svesno prešao u beskućnike, razdelivši stvari po Novom Sadu, ali i o tome sam već pisao.

Negde oko početka februara, ljupka mlada dama po imenu Jovana Subota pozvala me je, ili bar onog mene koji bloguje, kao gosta u svoju emisiju. Kao i svaka predana medijski eksponirana ličnost, do trenutka kada je moje gostovanje emitovano, temu gostovanja – iliti blog – uspeo sam da zabatalim. I tim prilogom planirah da se vratim na blog, iako sam na istom za mrvu previše dlakav i tri mrve previše neispavan, ali nikako da nađem vremena i odem do televizije po disk. Emisiju, svakako, preporučujem, dakle – gledajte „Jovanu subotom“ na Novosadskoj, ja sam se prijatno iznenadio :)

Krajem februara, u celoj agoniji, strci i frci sa pakovanjem i ostalim prigodnim mu pratiocima, svratim ja na svoj blog i skontam da ne radi. Sutradan opet, ne radi. Prekosutra je radio, ali ne i za petnaest minuta. Nakosutra čak uspem da objavim tekst, i sve u roku od dva sata padne. Panika, na istom mestu mi je svašta, uključujući i Palimpsest komparatista, ujedno pročitam mejl od dotadašnje mi hosting kompanije da u roku od dve nedelje treba da im kešnem hosting. E pa, nećemo tako… ili ipak hoćemo? Stvarno me je mrzelo još i o tome da razmišljam. S druge strane, ništa nije radilo.  A nisam mogao sve ni da bekapujem. Davno sam, na Slavkovom blogu, osvojio hosting paketić kod AdriaHosta, čije usluge sam odavno hteo da isprobam. Samo, nikako da to i uradim – namena za koju sam namenio taj hosting propala je odavno, a nije mi se ništa selilo tamo, samo radi sporta. Kako su sve moje agonije bile dostupne širem auditorijumu u realnom vremenu (moć Tvitera), u toku istog dana počeli su pregovori sa AdriaHostom; sajtovi su ubrzo migrirani, paket pojačan, ma – čak mi i pošta prolazi brže i audio plejer ne izbacuje „file not found“. Uz to, moram pohvaliti AdriaHost za poslovnost i brzo reagovanje, iako je bilo opštepoznato da su mi u trenutku onlajn krize iz novčanika izletali moljci. Uverio sam se, svakako, koliko prijateljski hosting kompanija može da se ponaša prema svojim klijentima, shvatio razloge popularnosti iste u našoj maloj (tviteraško-blogerskoj) onlajn zajednici, i, šta ću – preporučujem ih dalje! Dakle, ako zatreba hosting – AdriaHost, odmah! I hvala im na hitroj inicijativi za migraciju sajtova, jer da nje nije bilo, pitanje je da li biste čitali ove redove…

Paralelno sa kilavim otkaznim rokom, počeo sam, lagano, tražiti novi posao. Znate ono kako kažete sebi da ćete bilo kakav posao uvek naći? E pa, problem nastaje kada shvatite da vam se ipak ne radi bilo šta. Mislim, svako od nas ima u glavi nešto kao deliću letke/zaposliću se u Meku, ali malo ko to zaista i uradi. Moj problem, i to zaista smatram problemom, jeste što je sve što sam ikada radio bilo prilično usko profilisano. Konkurisao sam, tako, za prilično pametne poslove. I još nisam izgubio nadu da ću jednom raditi za Tanju Vehovec. No, dok se to ne desi, trebalo je smisliti nešto. Imao sam problem da odlučim živi li mi se pre u Novom Sadu ili Beogradu, uz sve pros and cons u sklopu obe varijante; otišao sam na audiciju za prezentera vesti na kojoj još ne znam kako sam prošao, a sada više i nije bitno… Sing Equality me je smestio u hotel na nedelju dana, taman nakon otkaznog roka, i kada sam izašao iz hotela, sedeo sam napolju i čitao, da nikome ne bih bio na smetnji, i nadao se bilo kakvim parama od bivše firme.

Jedina obaveza koju sam tada imao bila je emisija „Student nije zapalio žito“, koju tonski realizujem svake srede uveče i za koju upakujem plejlistu. Držao sam je se kao pijan plota, ali sam ujedno bio i sasvim dovoljno u krhotinama da uvek kasnim sa svojim zaduženjima. U međuvremenu sam uspevao da obećavam usluge svojim prijateljima, a da ih nikad, zapravo, ne učinim. U drugoj polovini marta, imao sam i pad imuniteta (izazvan nespavanjem tokom projekta) usled kojeg nekoliko dana nisam mogao ustati iz kreveta, i narednih nedelja nisam jeo čvrstu hranu.

Jednog četvrtka, dok sam sedeo na keju i čitao, i razmišljao o tome kako ću sutradan bežati iz Novog Sada, zazvonio mi je telefon i na drugoj strani je bio glas sadašnje mi direktorke, kojoj me je preporučila nekadašnja koleginica.

Kada sam primio nešto novca od prošle firme, kupio sam kartu za koncert Guano Apes (jer u svakome od nas čuči po srednjoškolka). Sa koncerta sam se vraćao s poznanikom koji me je povezao sa svojom nekadašnjom cimerkom, u potrazi za trećim cimerom – tako da sam našao i stan za od prvog maja. Juče su me zvali i u jedan časopis za koji je trebalo da pišem pre godinu dana, ali nikada nije ni pokrenut. Sada će biti. Nadajmo se.

Novac od stare firme stizaće narednih par meseci.

Planovi za dalje?

Pa, radiću za Tanju Vehovec. Jednom.

Bliže od toga, uskoro će EastWeekendFest. Jedva čekam, ali o tome u nekom namenskom postu. Planiram se baciti i na blog, s tim što će podcast sačekati da se skućim i nabacim šaku opreme.

I da, Chew Lips dolaze u Beograd. A ovaj tekst je bio dosadan. Oprostite.

Naslov je bezazlena refernca na ovu pesmu.

Gostujući tekst: Žao mi je, takva su feng šui pravila za kuhinju u studentskom domu

Do sledećeg mi teksta na Paramparčadi, ponovo gostujući tekst one iste Ivane. Palimpsest je u međuvremenu prerastao u literalni blog studenata komparativne književnosti, pa ja ovaj njen tekst udomljavam na neodređeno: ne dam da truli na Šmejzbuku.

Nekada davno, napisao sam tips and tricks za studentski život. Da, sad mi zvuče lejm, ali tada mi se činilo da nisu. Šta ćeš… Da sam živeo u studentskom domu, možda bi tekst te tematike zvučao ovako nekako…

Uživajte i do čitanja, B

Po pravilima feng šuija, drevne kineske tehnike za uređenje doma, kuhinja nije samo mesto gde se priprema hrana, već i prostor koji treba da odiše zdravljem i dobrim raspoloženjem. Po pravilima krađe od sredstava namenjenih za dom, drevne srpske tehnike za preživljavanje, studentska soba nije samo prostor u kome same reči zdravlje i raspoloženje umiru, već i prostor koji treba da odiše zdravljem i dobrim raspoloženjem. Ako želite da sledite principe feng šuija, znajte da kuhinja, pre svega, mora da bude bezbedna. Ako ste po ulasku u studentski dom već zadojeni idejama da želite da sledite pravila feng šuija, znajte da ćete i više nego uspeti.

Delovi koji imaju različite funkcije – mesto za pripremanje hrane, kuvanje ili pranje sudova – treba da budu odvojeni. Bez ikakve sumnje u domu će to i biti, zahvaljujući feng šuijovskoj ingenioznosti onoga koji je zamislio studentsku sobu bez sudopere. Osim ako ne pripremate hranu u lavabou, mesto za kuvanje i pranje sudova će vam itekako biti odvojeni. Ne dao vam blagi Gospod, pu, pu, pu, da ste rođeni sa sindromom Pepeljuge, pa na terasi imate na improvizovanom stolu improvizovani lavor za pranje sudova. To bi toliko pomoglo feng šui rasporedu da biste fakultet završili i pre vremena i pre vremena biste morali da naustite tu sobu, to mesto pravog kuljanja pozitivne drevne kineske energije.

Rernu, koja je vatreni elemenat, trebalo bi postaviti daleko od frižidera i sudopere, koji su vodeni elementi. Po pravilima ugovora koji potpišete sa domom, vatrene elemente poput rerne, peći i fena i vodene elemente poput frižidera i zamrzivača ne smete ni da prinesete prostorijama u kojima boravite. Ali, kako portiri i upravnici bivaju sve zaokupljeniji prečenjem, viskijem ili parama koje stoje u prvom planu sa vašim roditeljima, dok vi, u drgom planu, elemente unosite u sobu, i to biva rešeno. I utičnice su, ako ih ima, poređane po pravilima feng šuija, tako da, ukoliko planirate da ih iskoristite obe, na jedan kraj dijagonale prinuđeni ste da stavite rešo, a frižider na drugi. Ne koristite peglu, peglu za kosu, punjač za telefon ili kompjuter jer, ne da nemate gde da ih, s oproštenjem, gurnete, nego su takva pravila. Žao mi je, takva su pravila.

Oštri uglovi i neravnine nisu dobri jer uzorkuju disharmoniju. Noževe stavite u fijoke ili ih držite u kutijama za noževe. Da studenti ne bi slučajno bili disharmonizovani, potrudili su se da oštrih uglova nema čak ni na zidovima. Generacije i generacije boljonjaca i predbolonjaca se pitalo zašto su njihovi plafoni i zidovi krivudavi. Sreća da je odgovor bar do nas stigao. Noževi, s druge strane, jesu problem. Feng šuisti preporučuju da jedete ili u menzi ili brzu hranu, a najviše da pijete alkohol. Stvara fantastičnu energiju, kakvu, provereno, razmeštaj kuhinjskih elemenata nikada nije mogao.

Šporet ne treba videti s vrata. Pravilo oko koga se vredi pomučiti. Potpuno u kontradikciji sa rasporedom utičnica i takvim rasporedom da se cela soba, sa sve paukom u čošku neonke, može videti sa vrata. Preći na suvu hranu i zivot bez kafe i čaja ili doskočiti ovom pravilu? Najbolji način je da šporet pretvorite u kuvalo, ili ga zamaskirate toliko vešto da vaša drevna kineska energija pomisli da je antikvitet iz etnografskog muzeja. Život postaje prava avantura tek kad ste konstantno izloženi opasnosti od izbijanja požara usled starosti uređaja.

Energičan boravak u domu želi vam uprava Studentskog centra,

autor vam želi sreću.

Beskućnik, zvanično

Problem sa selidbama je što uvek izgledaju nedovršeno.

Ne znam nikoga ko brzo uspe da raskrsti sa nekim stambenim prostorom. Dobro, osim u slučaju nekih ekstremnih šupa, a živeo sam i u takvim… šupama, da. Bilo je i onih manje ekstremnih. Onda, tako, planiraš da se barem još jednom ljudski potopiš u svoju uskoro bivšu kadu, jer ko zna kada ćeš ponovo imati priliku za takvo što, ali ne stigneš, jer, ko još, u frenetičnom pakovanju, uspe da izdvoji tih sat vremena? Ako se zadržiš u nekom stambenom prostoru više od godinu dana, stvari u njemu počeće se razmnožavati prostom deobom. Autor ovog bloga tako je, recimo, opremao kuhinju, koja je isprva brojala tek dva duboka tanjira i jedan nož (bila je tu i kašičica koju je ukrao iz hotela Park u Ivanjici, 1995. godine, ali je netragom nestala u prethodnoj selidbi). O obući, ugovorima, instalacionim diskovima, sitnim životinjama izraslim iz zaboravljenih šolja-od-kafe, odevnim predmetima koje ni tada, po Doseljavanju,  ne bi obukao – al’ neka se nađu, da ne govorimo. Nekada sam stao u jedan automobil. Sada ni četvora kola nisu bila dovoljna.

Select all, delete. Ponovni pokušaj.

Selidbe su oni dragoceni dani života kada shvatiš da, ma šta ti drugi govore, fenomenalno umeš da organizuješ prostor! Kako bi inače opravdao četiri puta više krša nego što ga se sećaš? Sad, što ne umeš da organizuješ sav taj krš kada ga ubacuješ u kola, to bi i tako bilo previše za očekivati. Jer, ipak nisi arhitekta. Ni građevinac. Njima je to bitno; ti si onaj kome je psiholog na profesionalnoj orijentaciji, davnih dana, zabrinuto rekao da uopšte nema prostornu inteligenciju, pa je ispustio uzdah olakšanja kada si mu rekao šta bi dalje, ali samo na trenutak: posle te je morao ubediti i da je to posve pogrešan izbor. I tako si ostavljen bez ikakve upotrebne vrednosti, kao, uostalom, pola stvari koje vukljaš sa sobom i smanjuješ prostor nekome ko se i bez toga oseća skučenije nego što bi da prizna.

Select all, delete. Ponovni pokušaj.

I tako sam preselio skoro sve. Ispravka, odselio skoro sve. Nešnl Džiogrefik promenio je dva para ruku. Jednu od kutija za cipele dobila je na čuvanje Ona-koja-poznaje-instituciju-kutija-za-cipele. Stari, olinjali računar, otišao je u paketu s knjigama. Spisak nisam pravio, uzdam se u poštenje. I tako je sav ostali krš, četvora kola istog, otišao na jedno treće mesto. Pojeo sam sebi, ali i još nekome, dva dana; izgubio sam kartu za prevoz, kao i dostojanstvo (mada je odavno postojalo samo u legendama); nakon selidbe sam četkice za zube našao u laptopu; zaboravio sam: smotuljke sa po deset dinara u apoenima od po jednog ili dva, koje je Ivana (kod koje mi je jedna od kutija za cipele) skupljala pre dve godine i još ih nisam potrošio (jer im se okrećem samo kada baš nemam para), đevđir i posudu za mućenje, obuću koja mi nije više trebala, časopise koje mi je bilo žao da bacim i fiksni telefon koji je stalno držao prekinutu vezu otkako sam prestao da ga upotrebljavam, pa je kokakola, prosuta po njemu dve godine ranije, počela da deluje.

Select all, delete. Ponovni pokušaj.

Hvata me, eto, postselidbena depresija. No, drugačija no što je pamtim. Za nostalgiju još nisam imao vremena. Ovo je, zapravo, možda depresija limba? Možda beskućnička? Ne izgledam kao prosečan hobo. Još ne bih prihvatio bilo kakav posao, ali možda bi trebalo. Imam gde da spavam, dok se ne dokaže suprotno. Zbogom, kauču kroz koji mi je propala ruka kada sam pokušao da se naslonim na njega! Zbogom, tanki pregradni zidovi! Zbogom, komšijska deco, vazda pod prozorom kada bih da dremam! Zbogom, skvoteri iz kuće odmah pored, koja je pod zaštitom grada pa ne sme da se ruši! Zbogom, adreso na koju će mi i dalje stizati računi, dok ne pronađem novu.

Select all, delete. Ponovni pokušaj.

„Pa dobro, šta sada?“, pitalo me je Paramparče kroz dim svoje cigarete. „Nemam blage“, rekao sam, sležući ramenima. „Kraj epohe?“ „Ma daj, nemaš šta da napišeš ovde pa se hvataš za kliše. I tako mislim da je sve rečeno“, procedih kroz zube, između dva natezanja rakije, dobre, domaće, od dunje, koju mi je doneo otac pred Novu godinu, da se nađe. „Glumiš da si kul“, uzvatilo je Paramparče, „a pukao bi da nije bilo Roberta.“ „Znam. A valjda to zna i on. I, šta ćemo sada?“ „To sam ja tebe pitao.“ „Ti si ja.“ „Jebiga“, reče Paramparče i pridruži mi se u cirkanju.

Select all, delete. Na kraju krajeva, o selidbama sam već pisao.

From off to on 1: (m)otka(z) ili – to je, valjda, u redu

U aktuelnoj firmi zaposlio sam se aprila 2009. godine. Bilo nas je više od trideset petoro, i bili smo gotovo izdeljeni na sektore pa nisam ni poznavao sve kolege. Posao jednostavan, plata – ništa posebno, ali u tom trenutku sasvim OK, i ako mi i ostanu nešto dužni, imam vanrednu isplatu u roku od nekoliko meseci. Kako sam bio prekvalifikovan za tadašnji posao, a uskoro su se dogodile neke rokade zaposlenih, počeo sam raditi malo odgovornije stvari za nešto veću platu. Dobio sam i povišicu, nekih godinu dana kasnije. Sve bi to bilo u redu da to, u praksi, nije vrlo brzo svelo na… sasvim nepromenjene visine isplata, i samo veći iznos koji mi se upisuje kao dug. Ali, to je, valjda, u redu.

U međuvremenu, pod ekonomska kriza izgovorom, počelo je smanjivanje broja zaposlenih – i degradiranje radio i televizijskog programa. Informativna redakcija je spala na jednog čoveka, tačnije ženu. Radijski program spao je na jednog tonca i maratonsku plejlistu, sa snimljenim vestima, snimljenom vremenskom prognozom, snimljenom trenutnom temperaturom (iz delova, onako trenutno – u Novom sadu – plus – dvadeset pet stepeni), i jutarnjim programom koji se, pogađate, snima. Pošto je svugde, zapravo, ostao po jedan čovek, a ja sam, ljubi me majka, multifunkcionalan, počeo sam da mrzim leto. Mislim, više nego inače.  Sezona godišnjih odmora značila bi da bih morao da menjam i po minimum dvoje ljudi istovremeno, plus obavljam svoje redovne dužnosti. Ali dobro, neka, tako će mi moj godišnji biti slađi. Osim što bih ga proveo sedeći kod kuće jer ne bih imao ni za hranu, kako platu ne bih primio primio jer bi i Direktor bio na godišnjem. Ali, to je, valjda, u redu.

I ovako i onako mi je lično zajmio novac nekoliko puta, što sam morao da mu tražim, kad već nisam nikad primio pun iznos svoje plate u toku jednog meseca. Pa sam mu vraćao to. Od plate. Da.

Prvu jesen preživeo sam zahvaljujući angažmanu na jednom projektu sa strane. Nakon toga, imao sam previše posla za tako nešto, a i projekat sa strane je propao, ne mojom krivicom.

Početkom leta 2010. godine, pored svog, radio sam još šest poslova. Ko me je bio po ušima da budem jedini koji se snašao da stavi u pogon režiju u donjem TV studiju, nekorišćenu godinama, zašto sam morao da pominjem da sam radio i TV realizaciju, kako sam mogao da dozvolim da u tom trenutku montiram najnabudženije priloge za zabavni program – ako je sve što sam radio tamo bio tek besmislen, nasleđeni, uglavnom reklamni format o turizmu…? Ali, to je, valjda, bilo u redu. Barem mi nije bilo dosadno.

Onda se pojavilo nešto zbog čega sam prestao ići kući oko četiri-pet i počeo ostajati do osam-devet uveče. Trebalo se dolaziti i vikendom. Koleginicu je bolelo, kolegu je bolelo što je nju bolelo, a pošto nisam imao živaca za rasprave, uspeo sam nemati slobodan vikend punih šest meseci. To je bilo u redu dokle god sam dovodio ljude da blejimo vikendom kod mene na poslu, i gledamo filmove. Posle nekog vremena, kada sam počeo da padam, počeo sam dolaziti na posao oko podneva.

U međuvremenu, pod izgovorom ekonomske krize, umesto 30,000 dinara duga od plate, svako je dobio po televizor koji bi u radnji platio 12,000… i koji sam ja uspeo prodati za 3,000 dinara. Ali i to je bilo u redu. Valjda.

U decembru sam imao jedan slobodan vikend. Ukupno sam primio trinaest hiljada dinara, od čega je tri hiljade bilo pred Novu godinu, da mi se nađe. Trinaest hiljada dinara nije dovoljno za kiriju i račune.

Otkaz sam dao posle praznika.

Trebalo bi da mi se otkazni rok  završi sledeće nedelje, mada su me zamolili da ostanem do petnaestog marta.

Jednostavno, ne mogu više. Ne mogu da montiram ofove polupismenom liku bez škole koji se tripuje da je novinar i u sopstvenom tekstu napravi 20 grešaka u 30 rečenica. I tu ne računam greške u padežima. Ne mogu da trpim koleginicu koja studira novinarstvo a ne ume da napiše lid. A ni da čita, takođe. Ne mogu da slušam direktora koji bar jednom mesečno galami i lomi okolo. Ne mogu da čitam potpuno nebulozne tekstove koji napiše naš Urednik Zabavnog (nalik ovom ili ovom), bivši realizator, kojem je idol Ceca. Ne mogu da uveče čitam vesti koje počinju sa „Za danas je najavljen nastavak štrajka“ jer je naša Velika Novinarka uradila kopi-pejst. Ne mogu da se nerviram zbog kantastog zvuka, desnog kanala razvučenog na stereo, probijanja i mikrofona koji se izvuku (?!) usred programa uživo. Ne mogu da montiram pregled žute štampe. I ne mogu da se smešim. Dosta je bilo.

Ako me cele noći trese groznica, a ja sledećeg dana sa temperaturom dođem da bih menjao četvoro ljudi jer nema ko drugi, samo da bi me svi napali što neću da budem 16 sati na poslu nego samo osam… Kompenzuj mi to. Bre.

Ja sam stvarno jednostavan za održavanje.

Ali… ne toliko.

Usput sam ažurirao svoju prezentaciju, napokon. Možda nekome i zatreba nešto što umem da radim… Mada, u obzir dolaze i stvari koje ne umem.

Dotle ću jesti jaja, jer samo to imam u frižideru. Do prve prilike. Ili dok imam frižider, pošto i dalje nisam našao cimera, a ostati u stanu je neisplativo.

Ko želi da me od prvog marta primi na svoj kauč za protivuslugu u vidu pranja sudova ili kuvanja zanimljivih jela (neka od njih su na blogu), neka se javi.

I ne, ja ne pišem dnevničke postove. I dalje. No, još nekoliko From Off To On-ova će se pojaviti ovde narednih dana. Čisto zarad stavljanja nekih stvari na papir.

Studentski domovi u Novom Sadu: naplata prenoćišta gostima (+SNZŽ)

Za promenu, neuobičajeni podcast. U ovom izdanju slušaćete prilog koleginice Jasne i malenkosti mi, na temu naplaćivanja prenoćišta gostima u novosadskim studentskim domovima.

Audio clip: Adobe Flash Player (version 9 or above) is required to play this audio clip. Download the latest version here. You also need to have JavaScript enabled in your browser.

mp3 download

Prilog je emitovan u emisiji „Student nije zapalio žito“.

Emisija je namenjena studentima Univerziteta u Novom Sadu. Univerzitetske, studentske i ine teme, gradske aktuelnosti, gosti u studiju – svake srede od 20 časova na talasima In radija, koji  možete slušati na frekvenciji od  101MHz na gradskom području Novog Sada, ili putem striminga.

Na Fejsbuk stranici slušaoci mogu predlagati teme i događaje za obraditi u nekom od narednih izdanja emisije „Student nije zapalio žito“.

Emisiju realizuju studenti žurnalistike i Studentska asocijacija Univerziteta u Novom Sadu.

Yours truly se u njoj nalazi za miks pultom (gde bi drugde) :)

© Copyright paramparčad tačka kom?!