Šta, bre?!
Uvodna napomena:
Ne volim i ne pišem dnevničke zapise. Ipak, poslednjih nekoliko dana su sami to tražili. „Šta, bre?!“ je rezime pomenutog vremenskog perioda.
U četvrtak uveče, krećem da pokupim Potencijalnog Cimera Broj Jedan ispred Katedrale. Na „Pašićeva“ mi je odgovorio pitanjem koliko je to blizu Medicinskog fakulteta (!), tako da je to bilo najmanje stresno rešenje. Samo što sam krenuo iz stana, Potencijalni Cimer Broj Dva šalje poruku da je tu za deset minuta. Gde je, aman, za deset minuta? Dogovorimo se da me sačeka pred sokakom. Šta ću, glupa je situacija ali je sada već kasno, neka gledaju zajedno pa se možda neko zaleti baš zbog onog drugog. Broj Jedan, niski, pričljivi, kolerični student medicine koji sluša Riblju Čorbu (oh), i yours truly, razvezli priču potom, kapiram ja, biće to ok cimerisanje. Drugi, koji se, inače, javio prvi, visoki, ćutljivi lik koji radi u Hitnoj, beleži moj broj i nestaje. Puna kuća ljudi, cimerovih, žurka pred iseljenje ili šta god. Gledam serije i čekam da odu, jer mi, usled sveg haosa od posledne dve nedelje (otkaz i prateća cimanja u firmi, gripčina od prošle nedelje, traganje za poslom, traganje za cimerom, gledanje stanova koji bi mi nestali iz domašaja uvek u poslednjem trenutku, i hronična besparica), treba da iskuliram. Na kraju, oko ponoći, odem ja.
U petak, čekam platu. Odavno sam planirao da subotu i nedelju provedem u Beogradu. Žurka, ljudi, unapred rezervisana blejanja i nepretenciozno alkoholisanje. Dočekao platu. Platu?! Dočekao pet hiljada dinara. PET HILjADA DINARA. Platu. Od. Ma, shvatili ste. Od toga, ako odbijem račun za mobilni, dug Mileni, i mesečnu kartu za prevoz (novosadski: pokaznu), ostaje mi hiljadu dinara, s kojima ne mogu da preživim ni ako svakodnevno idem na posao (što će biti slučaj), a kamoli ako idem za Beograd. Otkazujem sve, nosim Mileni njenu platu (od pet hiljada dinara (simptomatično je, svakako)), i usput cimam potencijalne cimere. Onaj prvi gleda sledećeg jutra nekakav stan koji otac može da mu kompenzuje (ima neke veze sa vinom, valjda), a onaj drugi, koji se javio prvi, samo se ne javlja. (Potencijalni cimer koga ćemo zvati nultim jer sam se prešao u numeraciji je odustao još pre neki dan. Ne računamo ni one koji su zvali a nisu dolazili da gledaju, iako su mi izazvali fobiju od dragog mi mobilnog telefona.) Vraćam se kući. Tamo je brisani prostor! Cimer se iselio, a ja nisam kontao koliko stvari u stanu je, zapravo, bilo njegovo. Biša mu soba odjednom je mnogo veća no što se činila. Bottomline, nema više neta! Svakako se vodio na cimera, i svakako mi je rekao da će da ga nosi sa sobom, samo nisam očekivao to do, recimo, prekosutra. Petak u devet uveče nije vreme kada mogu da rešim pitanje interneta, pa čekam Potencijalnog Cimera Broj Četiri, koji kasni pola sata, i koji, zapravo, može da se seli tek za mesec dana.
Subota. Limun mi se osladio. Grožđe ne volim, ali verovatno mi se ukiselilo. Kapiram da ću morati da se selim… Što i nije loše. Ovaj sažvakani kauč mi teroriše kičmu već tri godine. Ispod itisona u jednoj od soba viri beton. Grejanje je i dalje dobro. Nameštaja u celom stanu, kad je cimer odneo svoje stvari, premalo čak i za moje minimalističke prohteve. Nakon što budim ljude telefonom jer u mom svetu niko ne spava kad ja ne mogu da spavam, pokušavam da potkrešem dvoiponedeljnu bradu pa odustajem, odlazim u Veratovo prodajno mesto da uzmem Wimax, jer mi net treba, naročito ovih dana (potraga za novim poslom i novim stanom, za početak), a kontam da sam sa njim miran gde god da se preselim (nisu pokriveni samo oni delovi Beograda i Novog Sada gde inače ne bih živeo). Kažu mi ljudi kako nosaju svoje ConnectBoxove svud redom, i nemaju problema sa prijemom. Pa, hajde. Svakako više obećava od Orionovog Interneta za poneti.
Devojka koja radi u Veratovom prodajnom mestu je iz Smedereva. Skontao po akcentu. Ona se obradovala kad mi je očitala ličnu kartu, pošto pričam najodvratniji novosadski, osim kad me snimaju. Računa mi da treba da joj platim 731 dinar, ali, vraga, nema da mi vrati kusur od plate (da, onih pet hiljada je bilo u jednoj novčanici). Zamalo se skršim ispred TC Lupus (glatko plus led), i… narednih pola sata idem redom po centru i pokušavam da usitnim novac. Niko nema tol’ki pazar! Čak ni menjačnice! Do banke sam stigao baš kad su je zatvarali. E, i Novi Sad, i centar, i subotu, i platu! Naposletku nekako uspevam da usitnim novac i vraćam se u Lupus. Uzimam svoj ConnectBox i, srećan, odlazim kući. Vraćam se u Lupus nakon petnaest minuta jer u kutiji nije bilo adaptera za struju. Devojka mi se izvinjava, vadi adapter iz sledećeg ConnectBoxa i ubacuje ga u moju kutiju. Vraćam se kući, povezujem, podešavam, neće. Zovem Miku koji mi kaže da ni njemu nije proradio odmah, kapiram da treba da prođe malo vremena za aktivaciju, i usput mi se gasi mobilni telefon. Ispostavlja se da sam punjač zaboravio u firmi. To nije strašno, pošto imam rezervne mobilne telefone… koji su poumirali u prethodnih nekoliko meseci. Ali, dobro, barem imam fiksni… koji se pokvario pre dva meseca ali nisam kupovao novi jer ga inače koristim tek jednom na mesec i po i to kada mi se drugarica iz osnovne vrati iz Bosne. Ništa od toga nije strašno ako imam internet, što nije slučaj. Još sam, usput, shvatio da moj ConnectBox ima samo jedan LAN port (umesto četiri), i NEMA WI-FI (a trebalo bi da ga, je li, ima)!!! Ali ‘ajde, za neki dan pripretiću korisničkoj podršci. Sad imam prečih briga. Onako, na rizik, odem do firme, i, začudo, tamo bude ljudi, pa uzimam svoj punjač i rešavam bar to.
Vratio sam se kući, pozvao Veratovu korisničku podršku, gde su mi rekli da mi nalog neće aktivirati do ponedeljka, jer PRODAJA NE RADI VIKENDOM! Molim?! I nije frka za ConnectBox, može da se zameni na istom prodajnom mestu. Samo prvo da isprobam internet. Bih ja, stvarno. U ponedeljak.
Kako ovo kucam? Zakačio sam pomenuti mobilni za laptop i krckam megabajte iz postpejd paketa.
Sutra ću zvati gazdu da mu kažem da para za ovaj stan nemam i da mu je bolje da me pusti da se iselim petnaestog.
Onda ću kampovati po tuđim kućama dok ne odradim otkazni rok, a posle…
Reći ću vam kad budem dobio internet. Za početak.
Posted by Bojan | 8 comments