Kriza identiteta, za poneti

Slučaj 1

Koleginica s posla, koja ovde radi još od svojih srednjoškolskih dana, te koja mi je ujedno i koleginica sa faksa, dolazi da snima off za prilog o predstavi „Pevaj brate“.

- Dvadeset devetog oktobra u dvadeset sati na Spensu je održana predstava „Pevaj brate“.

- Aman – kažem ja – zar te nisu do sad naučili da se lid ne počinje odgovorom na pitanje „kada“?

- Pa kako to da kažem – pita ona, uz zbunjeno treptanje.

- Samo rotiraj kada na kraj lida.

Nakon nekoliko minuta unezverenog buljenja u papir, izbacila je lid u potpunosti.

Slučaj 2

Na faksu nas podeliše u redakcije, još se ja javih da budem urednik. Svaka redakcija dobi po sedam minuta. Shvatim ja to ozbiljno, popričam sa profesorkom oko očekivanja od nas, koleginica mi prosledi mejlove svih članova redakcije nam. ‘Ajde, super, taman sam počeo da odustajem od entuzijazma (jer su profesori najpre mislili da nam daju da radimo simulaciju živog programa od po sat i po vremena, pa su to preinačili u polučasovnu emisiju svake nedelje, ali su onda shvatili da je ipak možda bolje da radimo polučasovnu emisiju kad stignemo da je uradimo, i garant nećemo uspeti to u simulaciji uživo, ali trep trep, možemo sigurno da montiramo).

Dobro, nisam ja kriv što na fakultetu lud zbunjenog, ‘ajde da bar ovo svoje odradim kako treba. Pre odlaska u Niš, pošaljem svima sa kojima sam u timu mejl sa zahtevom da se vidimo za vikend i dogovorimo se šta ćemo i kako. To je bio petak.

U utorak stiže mejl da su oni mislili da u tih sedam minuta rade nešto o crtanim filmovima.

Ja odgovorim da profesorka ne očekuje jednu stvar u tih sedam minuta, već više dobro komprimovanih, kako bi bilo dinamičnije i obradilo se više tema.

Odgovore mi kako je lepo od mene što sam pričao sa profesorkom a nisam im rekao.

Otpišem da sam zvao na kafu a niko nije odgovorio čak ni da ne može.

Slučaj 3

Kolega s posla je juče radio televizijski prilog o tome kako mu Ana Nikolić nije dala intervju jer je bila pijana.

Slučaj 4

Koleginica s posla je popizdela kada sam joj rekao da sam dnevnice sa „BizBuzz“-a potrošio na Sajmu knjiga.

(Činjenica je da treba da vratim novčani dug direktoru firme, ali ipak… da nije to malo moj problem?)

Flešbek, izazvan Slučajem 4

Autobus pun srednjoškolaca koji su došli na Sajam, godina dve hiljade i neka. Ozarena šiparica utrčava, usplahireno vičući svojim drugaricama:

- Kupila sam Ceeecu i Leeegiju!

Dve šiparice koje su uveliko sedele na svojim mestima je prekorno pogledaju i jedna od njih joj sa visine kaže:

- Ti si zapravo kupila knjige?! Mi smo na Sajam došle da se družimo!

Slučaj 5

Razgovor dve studentkinje novinarstva u redu pred šalterom, jednog četvrtka.

- Jao, za utorak treba da napišemo vest.

- Jao, mene mrzi. Aj mi ti napiši.

Slučaj 6

Na simulaciji konferencije u Radiju 021, samo tri-četiri studenta novinarstva su shvatili da je vest ono što je rečeno na kraju. Ostali su završili uspaničeno premećući po rukama beleške sa slušanošću i ciljnom grupom, jer je to rečeno na početku, pa je, valjda, bitno.

A?

Nekad sam u program puštao Vidovitu Zorku, te dizao reglere Sandri Africi ili Eri Ojdaniću, i osećao se dobro.
Od tada je nešto pošlo naopako.
I vreme je počelo ozbiljno da prolazi.

Lud zbunjenog (jedini seks koji dobijam u poslednje vreme)

Ko me zna lično, zna (tužnu) priču o mom studiranju. Ko ne zna, neka pita. Možda i dobije odgovor :P

U svakom slučaju, nakon par godina cimanja s poslom i studijama istovremeno, uhvati me neki entuzijazam i rešim da poguram to koliko mogu. Sakupivši bodove za uslov stajem u red, u kojem već stoje studenti sa indeksima spremnim za sabiranje bodova, iako mnogi od njih imaju još koji ispit. Ja sam odavno znao da ću svoj sutrašnji da padnem, pa mi je bilo baš svejedno.

Take one.

Stižem do šaltera nakon pola sata čekanja. Izašao sam sa posla i sve se nadam, biće brzo. Šalteruša, kojoj je moja bivša cimerka posvetila status na Fejsbuku koji sam ja potom pretočio u džingl, još je pitoma. Sve je to u redu, ali ja još nisam overio prošli semestar. Znam, nisam bio u gradu. Okej. Moram da pišem molbu dok još traje ova školska godina. A ona traje još dan i po! Otrčim po molbu, popunim je, u studentskom parlamentu mi kažu da treba da je nosim u Dekanat. Meni se ne ide tamo, blam me, šta ako me pošalju nazad na šalter. Stanem u red. Nakon sat i po vremena, stižem do šaltera i predajem molbu. Ne zna se kada će se ona vratiti iz Dekanata.

Take two.

Izašao sam sa posla i nakon tri sata čekanja, stižem do šaltera. Nije se vratila molba,  ne zna da li je odobrena. Uzima mi indeks da mi, iz tako neoverenog, sabira bodove. Imam toliko-i-toliko bodova. Koju godinu upisujem?! Aha. Ok. Sledeći!

Take three.

Izašao sam sa posla. Sečem masu, samo da pitam. Odobrena je. Marš na kraj reda.

Take four.

Nakon četiri sata čekanja, stižem do šaltera. Zovu me sa posla jer niko ne zna gde šta stoji u mom računaru, falabogu. Pružam šalteruši  semestralni list. Gde mi je indeks? Pa kod vas je, još od četvrtka. Na sabiranju bodova. Jao, pa ne može ona to sada da traži. Neka, overiću semestar kad se budem upisivao. Zbog toga stojim u redu danas?

Udahnite… izdahnite.

Take five.

Nakon četiri sata čekanja, stižem na kraju radnog vremena šaltera. Na poslu su svi digli ruke od mene. Predajem molbu za plaćanje školarine na četiri rate (iako u tom trenutku nemam ni za jelo, a kamoli za prvu ratu) i kopiju kevine zdravstvene knjižice, iz koje se može, valjda, pročitati da je nezaposlena. A šta mi je sa ocem? Razvedeni su. „Pa ne živiš valjda od vazduha?!“, ona će meni osorno. „Ne, glockam televizor koji sam dobio umesto plate iako otpadam na poslu ko kreten po petnaest sati, i to u struci, za razliku od tebe, koja radiš tri sata dnevno, puta nedelju dana, puta tri puta godišnje, #$@!“ – ja sve to u sebi, pošto ne bih mogao do kraja rečenice zadržati onaj sladunjavi, preplašeno-ponizni ton, kojim se od šalteruša najbrže dobija traženo. Dobro, baš nju briga, šta nju boli, vratiće molbu zbog nepotpune dokumentacije, ali zašto bi nju to zanimalo? Nije to njen problem! Posle kafe sa Šušmulicom, odlazim do prodekana za finansije. Srećom, tu je i dekanica, koja je, kao profesor, najprijatnije iznenađenje koje mi je ovaj fakultet priredio. Objasnim situaciju, dobijam povratnu informaciju, zovem svoje vrle roditelje da im javim šta mi treba od dokumentacije. Kopanje počinje.

Udahnite… Izdahnite. Provedite dva dana na BlogOpenu.

Take six.

U ponedeljak mi i majka i otac šalju dokumenta. Dogovor je da mi šalju na firmu, pošto kod kuće i tako nisam. U utorak mi stiže kevin PostExpress.

Otac mi je od onih ljudi koji ne rade ništa izvan rutine. Iako često kaže da će pitati na šalteru (poštanskom, je li), tamošnje, krotke šalteruše, koji još načini za slanje bilo čega postoje osim pisama preporučeno i para običnom uplatnicom, to nikada ne uradi. Od onih je ljudi koji teraju mene da na ulici pokupim letak koji njih zanima. Jednom, pre više godina, nisam sat vremena mogao da ga ubedim da mi pošalje novac telegrafski, jer to nikad nije radio i nije ni znao da može. E, takav je to čovek. Njegova pošiljka dokumenata, dakle, stigla je u četvrtak, a trebala mi je najkasnije u utorak ujutru.

Živeli.

Odem najpre  na šalter za svaki slučaj, i tu mi šalteruša kaže da mi je molba odobrena.

Udahnite… Izdahnite. Pauzirajte dva dana da ne biste više izlazili s posla. Potom još dva dana jer je na šalterima gužva.

Poslednjeg dana upisa se ispostavlja da mi je šalteruša, rekavši da mi je molba odobrena, ipak mislila na onu prethodnu molbu – za naknadnu overu semestra! Molba za plaćanje školarine u ratama je netragom nestala. To saznajem tek nakon što sam uplatio fakultetu trideset hiljada dinara. :O

Nakon paničenja, odlazim kod prodekana za finansije, opet. Srećom – nosio sam dokumentaciju sve vreme u rancu. Sve biva završeno relativno brzo, ali više nema šanse da se vratim u red, moram na posao.

Take seven.

Dobar dan, upis. (Svežanj papira.) Lupanje pečata. Trep-trep. Dokumentacija ostaje kod vas? Doviđenja. Jebiga, a baš sam u međuvremenu tražio da mi radno vreme bude od 12h.

I šta onda?

Ne znam štaćukakoću, hvala na pitanju.

Ne to. Šta sa ovim tekstom?

Znam da na fakultetu ne mogu očekivati uslugu sa osmehom, jer ipak fakultet nije MekDonalds (nažalost). Takođe znam da to nije problem samo fakultetskih šalteruša, no: dokle će one biti zaglavljene u (post- ili neo-)komunizmu, nezavisno od datuma proizvodnje? Dekanat je jedino mesto gde su me tokom tronedeljne agonije tretirali kao ljudsko biće i bili spremni da čuju šta imam da kažem. Ostatak administracije, večito je ubeđen da nešto mutim. I ne samo ja. Sledeći put ću biti karakter i reći Nećeš moje pare?, te se okrenuti, prevrnuti očima i otići, što feminiziranije, samo radi efekta.

Novosađenje, prolog: Novi Sad vs Paramparče

This city will break you down. Ako se ne snađete na vreme. Kao i svaki, verovatno.

Kada je Paramparče stiglo u Novi Sad, nije se zvalo Paramparče. Imalo je drugi nick, koji sada skoro nigde ne koristi, budući da je iskompromitovan, hakovan i šta sve ne. No, to je neka druga priča.

Kada je Paramparče došlo u novi sad, pozajmilo je 500€ koje još nije vratilo. Sigurno vam se nekad desilo tako nešto.

Sigurno vam se desio i trenutak kada ste ostaneli bez posla i drugih izvora prihoda, bez stana, pa zatekli sebe u vikendici bez kuhinje i bojlera, kako pržite svoj voljeni računar nestabilnom strujom… kad već ne možete jaja ili bar komad slanine. I ne znate gde vam je tiganj.

E, u tim i takvim okolnostima, Novi Sad je bio kul ideja, jer nazad u Beograd nisam hteo-  imao sam, kanda, principe. [Potrošilo se, u međuvremenu. Da se ne zabrinete.]

A Novi Sad je delovao OK.

Čudno me je dočekao taj grad. Da bih imao izgovor da emigriram tamo, rešio sam da upišem fakultet. Nakon upisa, novosadski asfalt me je ujeo za nogu, pa nisam hodao naredna dva-tri meseca (koja sam proveo u već opisanoj vikendici). Kada sam se, najzad, doselio, sa stanom sam dobio i privatnog manijaka, ali o tome sam već pisao.

I dok sam, u Beogradu, svake noći išao na drugu izložbu, ovde sam svake noći mogao da biram pije li mi se pivo ili medovača. Što je sasvim dobar izbor, ali jednoličnost umori, složićete se. Dobro, bioskopa je još bilo, ali u njih nikad nisam imao sa kim da idem. Osim na filmove u rangu „Seksa i grada“.

Čak su se i neki Novosađani složili sa mnom nedavno da Novi Sad ima odličan marketing i poprilično stare slave. Srpska Atina. Po čemu? Intenzitet kulturnih dešavanja odavno se nije ni mogao nazvati intenzitetom. Arhitektonski gledano, tu tek nije Atina, reče drug koji je u pomenutu, samo grčku, otišao da studira. Nisam sekao nokte pa sam zagrebao njima po vojvođanskoj srdačnosti, i imao sam i tu šta i da vidim.

Budući da je, u prvom naletu, izneverio moja očekivanja, delovao mi je, priznajem, još strašnije nego što je zapravo bio. O ljudima da i ne govorim. Imao sam utisak da se nalazim u gradu punom francuskih sobarica i pravoslavaca, najnakaradnije izmešanih u svakoj osobi.

Obradujem se bar pozorištu, ubede me da je treš (s razlogom, donekle), i kud ću, počnem da se alkoholišem sve u šesnaest. Još se prepričava trenutak kada je cimerova majka javila mojoj (koja tada već nije bila nikakav faktor ni u čemu) kako ja samo pijem, a ona je odgovorila – pa i vaš je takav, ali mom je prosek devet koma nula!

Godinu dana kasnije, ostanem bez para (ponovo) i počnem da radim – u Beogradu. Putujući iz Novog Sada. To mi je pružilo sasvim dovoljno neonskih svitanja (osećao sam se kao u pesmi Videoseksa, iako oni sigurno nisu pevali o Beogradu), iole drugačijih mesta za izlazak, prilično drugačijih ljudi (od upoznavanja po Novom Sadu sam odveć bio odustao), i pešačenje do kraja Zemuna (gde mi se firma nalazila), po kiši, u četiri ujutru, jer mi je otišao poslednji noćni prevoz. U nekom trenutku me i to umori i počnem da, umesto da idem najpre do centra, izlazim iz autobusa u Batajnici.

Nakon sedam meseci toga, ipak je bilo potrebno dva meseca raznoraznih kriziranja i projektovanih frustracija da se ponovo naviknem na biti na jednom mestu, a posebno na biti u Novom Sadu, gde sam, eto, našao posao, konačno.

Onda, nakon tri i po godine otkako sam prvi put kročio na tle vojvođanske prestonice s namerom da pokušam da ga izrovarim svojim nejakim korenjem,  komintenti firme hraniteljke mi vrate reklamu jer sam na njoj zvučao previše novosadski. Zateknem sebe kako Novosađanima objašnjavam granice Podbare i Salajke. Opominjem Beograđane kada kažu Dȕnavski park, a ne samo Dunàvski. Znam gde vodim goste, imam svoje omiljeno groblje, sedim na šaragama a pre neki dan mi se omaklo i „gari“, časna reč. I, nekako, osećam se kao kod kuće. I nije mi jasno gde je, zaboga, nešto pošlo naopako. I da li je, uopšte, naopako…

Inače ne pišem intro postove za novu kategoriju na blogu. No, za sve postoji prvi put. Ovo će biti uputstvo za upotrebu Novog Sada. Moje lično, ali ga pozajmljujem i vama. Mene niko nije uhvatio za ruku, makar i virtualnu, i vodao okolo :) Biće ovde praktičnih stvari, recimo – preporuka kafića i junk-food utočišta, ali i totalnih nebuloza, kao i uvek. Dobrodošli u Novosađenje.

Đinđić goes viral

Priznajem, bežao sam u apolitičnost dosta dugo.

Delom -  zbog toga što, sa svojim rasporedom u srednjoj školi (7:00-13:10 jedna škola, 13:30-19:00 druga i treća škola, 19:00-22:00 posao), nisam baš uspevao da pratim ni šta se dešava kod kuće, a kamoli na državnom ili međudržavnom planu.

Delom – i zbog toga što sam imao nekoliko drugova i drugarica koji su bili toliko politični, da mi se povraćalo. Ne, osnovna škola nije vreme kada treba da nosiš sliku omiljenog političara u pernici. Da, bolesno je ako imaš Đinđićevu sliku na zidu spavaće sobe i na početku, odnosno kraju svakog dana, gledaš u nju i tuguješ. Još je bolesnije nositi sakoe i skidati Đinđićevu gestikulaciju, molim lepo. Idolopoklonstvo je tako retro.

Ali ‘nako, iz ove perspektive, žao mi. I što sam dugo bio apolitičan, a i Đinđića, je l’…

O Zoranu, kao i o svakome, a posebno o svakom političaru – možemo da polemišemo, ali to nećemo raditi u komentarima, hvala. Istok Pavlović ima ideju da se napravi google bomb. Činjenica je da ne bih učestvovao u ovome da se bar malo ne slažem (a slažem se poprilično), ali s druge strane, apsolutno želim da budem deo ovakvog projekta, ako bude uspeo :) Stoga, eto, ovaj pasus pišem da bih pomenuo najvećeg cara. Juh, što reče Moo, osećam se infantilno dok ovo kucam :D Efekte ćemo videti za koju nedelju. Najveći car i viralni potencijal, uz podršku domaće blog zajednice. Udri!

Septembar, bar.

(ovo je jedan od onih suludih, nebitnih ličnih postova.)

Počeo je.

Uvek kada pada kiša, a u septembru posebno, želim da me neko izvede u šetnju po istoj, i da nakon nje odemo na kolače. Dobrovoljaca ove godine nema, a i valjda se ljudi boje da me izvedu na bilo šta za jelo jer sam švorc ovih dana. Slanina se mora održavati, jebiga.

Jesen 2005, ma, i već jesen 2004, mirisala je ovako nekako. Prošlogodišnji septembar mirisao mi je na 1994. godinu, što svakako nije isto. Mirišljavi štapići upotpunjuju ugođaj.

Na godišnjem sam odmoru.

Odmor od blogovanja, hteo ne hteo, uzeo sam mnogo ranije. Kada nastupi sezona godišnjih odmora u Firmi Hraniteljki, uvek se ispostavim dovoljno multifunkcionalnim da menjam sve po spisku. Posle imam poriv da im sve po spisku zbog plate koja kasni i sličnih ugođaja, umesto kojih dobijemo samo tabele koje popunjavamo spiskom svega što smo radili u toku dana.

Zbog gorenavedenih zadovoljština, propada još jedan ispitni rok, a odmor ko šiša. Ekonomičniji sam kad sedim kod kuće, a i napokon ću moći da gledam serije do besomučnosti. U suštini, ja sam samo jedan mali neshvaćeni dečak koji nikad nije imao vremena da pogleda Futuramu. Ni Lost. I možete me mrzeti zbog toga.

Moj mesec je oduvek bio novembar, ali ni septembar nije za bacanje. Doba noćnih kiša (Denis&Denis intended) je odavno počelo. Klinci u školskim klupama pišu sastave na teme tipa Kako sam proveo raspust – stariji osnovci verovatno su se upravo naložili na deskripciju pa će raspomamljeno pisati o suncu, travi koja se njiše na povetarcu, šumama, gorama, plažama i morima… sve to opisujući sa po trideset epiteta, kao da celo leto samo oduševljeno stajaše na jednom mestu i širiše ruke ka prirodi kao kakvi hipici. (Da su bar krckali kakve zanimljive supstance, pa i da ih razumem.) Deca će pisati ogromne sastave o šetnjama u kojima se ne desi apsolutno ništa, da neki kontraš poput mene skonta da su oni celo leto blejali u jednu tačku i katastrofalno se dosađivali. Onda kontraš napiše nešto dinamično, a ostaci komunističkog nastavnog kadra pokušavaju da mu objasne razliku između doživljaja i događaja, te on mudro zaćuti, da ne bi tvrdio kako su događaji doživljaji, a puna pluća svežeg vazduha se ne dešavaju dovoljno intenzivno da bi bila jedina poenta sastava.

Za mesec dana, pisaće se teme o jeseni. Zlatni tepisi, krckanje lišća i grančica pod nogama u onome što je ostalo od parkova, kiša, naravno, uvek siva i ista, još da se izrodi i celi Sivi dan (Videosex intended) i milina. Šablonizovano, svi mrze jesen. Valjda tada moraju da mrdnu dupetom i urade nešto, nakon što su, tokom leta, plandovali ili barem letovali (odmora, realno, nikad dovoljno, iako letovanje prezirem kao instituciju). Društveno je prihvatljivo biti super raspoložen kad je sunčano i kada ima preko trideset stepeni, iako bi se svi najradije poizvrtali pod klimama (Moždani drnč intended). S jeseni, svi bi se popeli na neku baroknu sliku, obukli tešku večernju toaletu i hladili se lepezama, kmečeći kako im je teško i aristokratski kolutajući očima iako čak nije ni sparno.

Jesen kiši realnošću, pa tera na introspekciju. Psihičku, nadam se, ne bih voleo da me neko iznenadi sopstvenom kavurmom. Jesen, ujedno, znači, da je leto prošlo (ma je l’?!), kraj odmora, letnjih sezona, programskih šema sačinjenih od repriza… Sa’ će oglasi za stanove i kuće, sa’ će konkursi za posao, sa’ će poslednji voz za ostavljanje zimnice, sa’ će manje saplitanja o ljude po kući a više na ulicama, nova pozorišna sezona, nove kompenzacije, novo kašnjenje plata, strah od novih štrajkova…

Introspekcija mi baš i ne ide. Psihička. A društveno je prihvatljivo biti introspektivan u ovo vreme. Možda bi trebalo da pređem na fizičku introspekciju (Bojanova kavurma intended)?

Ovom septembru, pa i potonjoj jeseni, bolje bi bilo da budu dobri.

Za početak se treba naspavati.

I gledati serije.

Jer, ja sam samo jedan mali, neshvaćeni dečak koji nikad nije imao vremena da pogleda Futuramu. Ni Lost. I možete me mrzeti zbog toga.

Nema više Lunja.org (i pripadajući rant)

Napomena: Ovaj post sadrži karikiranje. Ipak, neke izjave su zapravo zvučale kako je u tekstu navedeno; imena nisu navođena, a ljudi će se prepoznati.


Domen na kojem se nalazi sajt smederevskog Društva za zaštitu životinja i životne sredine ističe danas.

Društvo za zaštitu životinja i životne sredine Smedereva osnovano 19. januara 2004. Jedan od osnivača i prva predsednica Društva bila je moja majka, Vesna Arsenović. U pokušaju da budem geeky (nikada dovoljno), 2005. godine sam zbudžio prvi sajt Društva, koji jeste bio suv HTML, ali je pružao osnovne informacije o organizaciji. Naslovna strana bila je ažurirana barem jednom nedeljno, budući da sam tada bio u geografskoj poziciji da teram ljude da pišu vesti (a i, ruku na srce, tada bejah malo integrisaniji i upućeniji u sve što se oko tog udruženja dešavalo).

Prečeste selidbe i meseci bez Interneta uslovile su da odustanem od sajta. Budimo realni, menadžment organizacije bi se setio da zapravo ima internet prezentaciju tek kada bi ih neko gnevno pozvao i rekao im da ga nisu ažurirali poodavno, ali to se dešavalo tek dva ili tri puta godišnje. Njima to nije trebalo, jer se u njihovo vreme moglo i bez toga. Yeah, sure.

Knjiga je, ubrzo, spala na dva slova, jer, uprkos akciji masovnog učlanjivanja ljudi u Društvo, koja je svojevremeno, zajedno sa potpisivanjem peticije za  izgradnju Azila, sprovedena na gradskom trgu, novi članovi mahom na pristupnice nisu upisivali svoje imejl adrese, već uglavnom telefone i to – mobilne, pa sazivanje članova na sastanak nikome nije padalo na pamet (Jeste, još i račun da pravim?!).

Budimo realini, u godinama koje su usledile, ono malo ljudi koji su nenametljvo talasali smederevsku opštinu, ipak je postiglo nešto. Ukinut je šinteraj, o jezivim stvarima vezanim za napuštene pse u Smederevu pisale su novine (ranga „Kurira“), uslovi u Azilu – na mestu nekadašnje kafilerije – poboljšani su, doduše, ne preterano, ali sistem je ipak, sistem.

U međuvremenu, ponovo se stvorila potreba za prisustvom na Internetu. Jedna devojka je, tražeći svog psa, obišla Azil, skandalizovala se viđenim uslovima i napravila grupu na Fejsbuku koja se isprva zvala „Azil u Smederevu“, a sada joj je promenjen naziv u ime Društva. Prošlog leta, nakon što sam postavio nekakav začetak prezentacije Društva na arsenovic.net, tadašnja predsednica je dala novac za domen, hoteći da se sajt zove Lunja – da bi asociralo na psa koji lunja i traži dom. Od starta koncipiran kao mesto gde bi se smenjivale vesti vezane za azil i aktivnosti društva i fotografije pasa za usvajanje, Lunja je bio sporadično ažuriran. Jednom u dva meseca, predsednica bi napisala kakav politikantski proglas gde bi bilo boldovano više od 50% teksta, sa fokusom ili na opšte (uslovi su loši, uslovi su užasni), ili na previše pojedinačno (dobili smo dobermana – doberman je uginuo, čestitamo bivšem gazdi), od čega nije bilo, realno, nikakve vajde. Devojka sa početka paragrafa imala je ideju kako da sakupi priloge za Azil, ali, nemavši dovoljno vremena, nudila je pomoć mahom u organizaciji volontera. Pošto se najpre nije javljala na telefon (ne zovem brojeve sa kojih imam propuštene pozive osim ako nisu iz Smedereva, a svaki poziv je propušten jer su mi isključeni tonovi), a potom uspešno izbegavala moguće radne kafe i sastanke, trebalo mi je nekoliko meseci da joj objasnim da volontera, zapravo, nije bilo, već je postojala samo ogromna tabela sa imenima članova od pre tri-četiri godine. Predsednica (ili tada već bivša predsednica?), nakon što joj je objašnjeno da zapravo postoji lozinka, a ne može bilo ko na internetu da piše po bilo kom sajtu (nisam video da ona piše na sajtu Njujork Tajmsa, zar ne?), izjavljuje da je ona platila domen i da je sajt, stoga, njen, te joj šaljem šifru za WordPress i sajt tone u mrak, ponovo.

Potom se pojavljuje još jedna aktivistkinja, i Azil postaje jedna od tema emisije Mire Adanje-Polak, krajem januara. Ljudi reaguju, okupljaju se na Fejsbuku (u grupi „Savest“), organizuju se odlasci do Azila, sa odnošenjem hrane i posuda za vodu… Stariji članovi društva kukaju kako su, zapravo, očekivali da se manje protestuje, a više zasuku rukavi i fizikališe po psećem izmetu, ali ne dozvoljavam im da budu glasni u tome jer se, zaboga, nešto napokon pokrenulo i jer ni ja ne bih ono malo slobodnog vremena (uglavnom jedan dan vikenda) trošio na nešto što, ruku na srce, ni ne znam da radim. Retroaktivno rešavam da pogazim principe i, u saradnji sa aktivistima, kačim vesti na sajt relativno redovno, do perioda kada nisam imao vremena ni da spavam. Uz to, ljudi nisu mogli da shvate da ne mogu da pratim dve ili tri fejsbuk grupe svakodnevno, već da mi moraju slati vesti za sajt na mejl. Valjda im zahtev nije zvučao dovoljno razumno. Trećoj aktivistkinji, koja je obećavala, pravim pablišerski akaunt i dogovaram se sa njom  koje bi stranice sajt još trebalo da ima. Ona kači nekoliko vesti a potom nestaje, i otvara novu imejl adresu Društva umesto da me pita za postojeću.

Fejsbuk aktivizam je, u međuvremenu, došao dotle da na Fejsbuku postoji nalog Smederevski psi. Koliko pratim, zaštitarka iz Beograda koja vodi ovaj nalog, posredstvom njega, zapravo, i uspeva da udomi poneku životinju. Ipak, više stvari je problematično u vezi sa konceptom. Objave o psima koje treba udomiti trebalo bi da za cilj imaju ljude izvan one grupe koja je već nešto uradila ili je povezana sa Društvom ili Azilom na bilo koji način. Šta znači što me ona taguje u note-u o tome kako su Azilu potrebne kućice za pse?! Mislim, ja to već znam, i sigurno bih javio, ako ništa drugo, svojoj kevi, ako bih mogao nabaviti koju. Za takve objave treba da postoji sajt. Onaj ko hoće da se informiše o bilo čemu u vezi sa Azilom sada na raspolaganju ima dve grupe na Fejsbuku i jednog korisnika suludog imena (Smederevski Psi wants to be friends with you on Facebook?!) a sva tri entiteta vode različiti ljudi, koji, opet, nemaju direktne veze sa menadžmentom Društva za zaštitu životinja, i između njih je transfer informacija veoma selektivan!

I onda me još majka, koja je barem upućena u problematiku hostinga i domena do određene mere, pozove da mi kaže kako joj je neko rekao kako sajt mogu da otvore kao blog i onda ne bi plaćali ništa. Postojeći sajt jeste blog, samo je instalacija WordPressa kod mene na serveru, a domen biste i ovako i onako plaćali, tu-tu-tu

Znam, neko će reći – kada toliko pametujem, neka odem i sredim stvari sam. Razmišljao sam o tome, i verovatno bih to uradio da mogu da uzmem par meseci slobodno.  Dokle god je najveći problem pojedinih što je kuče koje je otišlo za Novi Sad imalo buve, ovu priču smatram iluzornijom no pre nekoliko godina.

Edit: Domen nije obnovljen iako sam ih uredno obaveštavao prethodnih mesec dana. Poslednje što sam čuo je da hoće da menjaju ime sajta.

Insight [nasumično]

Šta sam radio prethodnih tridesetak dana?

- Pustio sam da se stvari raspadnu.

- Spremao sam morske plodove.

- Skupljao sam sitninu sa poda.

- Nisam uključivao računar jer mi je internet postao retardiran.

- Lažem, uključivao sam drugi računar koji je, nakon višegodišnje verne službe, rešio da izađe iz ormana i objavi da je celog života želeo da bude… televizor. I Italijan, ali ta priča je prilično hard(verska).

- Našao sam tokene od prošlog Exita tek kad je ovaj Exit prošao.

- Pustio sam da se moj život susretne sa samim sobom. Pozdravili su se u zagušljivom haustoru, a onda su razmenili brojeve telefona i nastavili da se pretvaraju da gledaju svoja posla.

- Tvitovao sam.

-  Eksportovao sam sve kao PDF i ljudi su me psovali zbog toga.

- Stekao sam utisak da neko živi ispod mog kreveta.

- Bio mi je isključen mobilni telefon i osećao sam se kao da sam nag.

-  Propustio sam prijavu ispita.

- Stavio sam mikser na listu za kupovinu.

- Prestao sam da se radujem krastavcima jer ih to čini gorkim.


I tako, ponekad se pitam čemu Paramparčad[dot]kom zapravo služi. Nekad imam toliko ideja da hoću da otvorim zasebne tematske blogove, ali za početak pišem tekstove unapred i scheduleujem ih, a nekad ne pišem ništa nedeljama. Onda ubodem neki tekst kao onaj članak o blogovanju [hvala svima za RT-ove i ostale sitne radosti], a u međuvremenu zaboravim da, pošto sam promenio temu, dodam i kod za Google Analytics i onda pik u posećenosti ne ostane zabeležen a unapred sam se radovao da će barem blog da mi pruži koji gram ego boosting-a. No, i takvi tekstovi ostanu praćeni ovim nepoentiranima…

Vodim jutarnji program ovih dana. Indeksi i Kemal Monteno su zvučna kulisa. Ja jedva dočekao da ponovo vidim žarku crvenu lampicu podignutog reglera, pa se ne žalim. Samo mi listanje štampe ponekad ide na nerve. Šuškam njom da bi se čulo da radimo uživo. U Kuriru pisalo da, ako jedemo pljeskavice, naši potomci neće imati poneki organ. Nadam se da moje potomstvo neće nemati bubrege, ako naslede moju preduzimljivost samo prodaja dotičnih organa može da ih izvuče.

I ozbiljno razmišljam da počnem ozbiljno da razmišljam. Ali to nije zdravo.

© Copyright paramparčad tačka kom?!