When Saints Go Machine
Preporuka za slušanje ovih jesenjih dana.
Dobro, ne znam šta vi obično slušate kad za’ladi, ali deo mene je još srednojškolac koji se ušuškava u ćebad i jorgan, pali mirišljave štapiće i traži zvučne kulise dovoljno prostrane da se u njima može sakriti. Čoveče, ovo je zvučalo njanjavo. Ne zaključujte ništa o bendu iz ovog paragrafa, hvala. Ovaj tekst nastao je na temelju prikaza koji sam pisao za rush.rs pre nekog vremena.
„When Saints Go Machine“ je bend osnovan 2007. godine u Kopenhagenu. Debi album pod nazivom „Ten makes a face“ objavljen je u maju prošle godine. Afirmaciju u skandinavskim zemljama su odavno stekli, no, ovde gotovo da i nemamo gde da ih čujemo. A trebalo bi.
Na prvo slušanje, neki od ljudi koje sam ubedio da preslušaju album, vele da im ovi liče na Bloc Party. Možda, kad bi Bloc Party bili manje agresivni, i koristili vokalna slaganja inspirisana sastavima kao što su „The Beach Boys“!
Balansirajući između dance rocka i alternativnog popa (ipak bliže ovom drugom), „Ten Makes A Face“ je album od deset pesama koje su sami napisali, a miksao ga je Kristofer Berg, koji je radio sa Robyn, sastavom „The Knife“ i solo projektom njegove pevačice Karin, „Fever Ray“. Ovo bi, onima koji su slušali neke od navedenih, možda reklo šta da očekuju. Rekoh, možda. Ne očekujte da ovaj album bude izglancano ravan i igriv kao preproducirana Robyn, niti čudan kao Karin. Ok, jeste čudan, ali na drugi način :)
Tekstovi pesama „When Saints Go Machine“ su hermetični i kriptični na način na koji umetakav ume biti (tuđi) tok svesti, ali energija i celokupni dojam obično učine dovoljno. Album uglavnom čine brže numere, osim mračnjikave (ali zanimljive!) „Pinned“, koja ga otvara – i koja me je naterala da u jednom dahu odslušam i ostalih devet numera, „Pick Up Your Tears And Run“ - uglavnom vokalnog (šestosminskog?) valcera (uz nešto vokodera i pripadajuće elektronike) i završne „Greys And Blues“, koja bi verovatno odlično funkcionisala na nekom drugom mestu u albumu, ali na njegovom začelju zvuči donekle zamorno i kao preveliki kontrast prethodećim numerama.
Nekako su vokoderi i igranje tonskim bojama postali i previše izrabljeni u svemu što pretenduje da zvuči indie, a nije indie rock. Još se niko nije smorio. A možda bi trebalo. Ovde će takav utisak izostati, budući da je zvuk apsolutno konzistentan i sasvim karakterističan.
Muzika sastava When Saints Go Machine je u rasponu od nečega nalik New Orderu sa mnogo toplijim i mekšim vokalima do interesantnog igranja kombinacijama widescreen elektronike (a la Royksopp pre Juniora) i neosporive harmonije, a negde ćete otkriti i gudače…
Preporuke za pesmu „Pinned“, „Fail Forever“, „New Elvis“ i „Spitting Image“ – no, ovaj album je jedan od onih koje treba slušati od početka do kraja.
Someone needs you now.
U polumraku, i uz sporu, imaginarnu disko kuglu. Jer će možda zatrebati.
Autor: Bojan | 8 Komentara


