RSS
 

Imam. (O imenicima i još koječemu)

30 avg

Imam druga kojem je jednom iz novčanika ispalo sedam SIM kartica.

Imam drugaricu koja je, kao i njena sestra, preko koje sam je upoznao, oduvek bila stava da neće da menja broj telefona jer joj ga je žao. No, tu i tamo se štekala za poruke sa kevinog mobilnog. Memorišem ja i taj. Ode da studira i nakon nekog vremena promeni broj telefona, zbog besplatnih čuda. Memorišem ja i taj. Pređe na postpejd, nakon više godina mog nagovaranja, eto ga još jedan broj, ali kombinovaće ga i sa nekim od prethodnih, siguran sam, tim pre što, svičujući kartice, izbegava koga treba. Nedugo potom, neka od mreža je imala promociju, pa – eto još jedne kartice, to nam je baš tada odgovaralo. Novi broj svoje majke uzima zato što je na pripejdu, kada odlazi u Španiju na mesec dana. Vraća se i koristi naizmenično taj, i još neki broj; počinje da radi pa potpuno novi broj uzima kao poslovni, koristi još jedan – s kraja fakulteta, kupuje neki pripejd jer joj je zatrebao, i na kraju uzima i još jedan postpejd, sa svojim datumom rođenja kao brojem, a koji kombinuje sa nekim od prethodnih, kad istroši saobraćaj uračunat u pretplatu. U nekom trenutku, šalje mi poruku sa onog prvog pripejd broja svoje majke, i ljuti se što neću da memorišem najnoviji.

Imam drugaricu koja je imala običan i muzički profil na Majspejsu. Onda su svi, eto, prešli na Fejsbuk, gde je imala jedan profil. Onda je izgubila šifru, napravila drugi, okačila sliku za koju bi trebalo da skontamo da je novija nego ona sa prošlog. Potom je izgubila šifru i za taj profil, kao i za tada aktuelan mejl, za koji se u međuvremenu ispostavilo da je na njemu bila samo u prolazu. Otvorila je i treći profil, rikvestovala sve prijatelje, a nekim čudom je frendovala i samu sebe, sa prvog profila valjda. Nakon nekog vremena, dodao me je nekakav pseudonim ženskog roda. Nakon nekoliko razmenjenih poruka, kapiram da je to ona, i da je opet isfejlovala sa šiframa. ‘Ajde, postoji neko smotaniji od mene. Nakon nekog vremena uobičajene Fejsbuk komunikacije, vidim da se vratila i na jedan od prethodnih Fejsbuk profila. Onda nestane sa sva četiri. Potom joj umre majka a meni ne pada na pamet da pišem na šest profila i dve društvene mreže da bih joj izjavio saučešće. I tako se nismo kuckali već godinu dana jer meni sve njene slike izgledaju isto.

Imam četiri broja telefona a znam samo jedan, onaj koji je stalno uključen. Ostala tri ne rade već godinu dana, a nemam ni telefone u koje bih ih stavio. Izvučem jedan od njih iz fioke kad mi ovaj isključe (kasni plata u poslednje vreme), i to onaj koji je na istoj mreži, jer mi je telefon kodiran.

Je li problem u meni?

12 people like this post.
 
10 Comments

Posted in Ljudizam

 

Nema više Lunja.org (i pripadajući rant)

25 avg

Napomena: Ovaj post sadrži karikiranje. Ipak, neke izjave su zapravo zvučale kako je u tekstu navedeno; imena nisu navođena, a ljudi će se prepoznati.


Domen na kojem se nalazi sajt smederevskog Društva za zaštitu životinja i životne sredine ističe danas.

Društvo za zaštitu životinja i životne sredine Smedereva osnovano 19. januara 2004. Jedan od osnivača i prva predsednica Društva bila je moja majka, Vesna Arsenović. U pokušaju da budem geeky (nikada dovoljno), 2005. godine sam zbudžio prvi sajt Društva, koji jeste bio suv HTML, ali je pružao osnovne informacije o organizaciji. Naslovna strana bila je ažurirana barem jednom nedeljno, budući da sam tada bio u geografskoj poziciji da teram ljude da pišu vesti (a i, ruku na srce, tada bejah malo integrisaniji i upućeniji u sve što se oko tog udruženja dešavalo).

Prečeste selidbe i meseci bez Interneta uslovile su da odustanem od sajta. Budimo realni, menadžment organizacije bi se setio da zapravo ima internet prezentaciju tek kada bi ih neko gnevno pozvao i rekao im da ga nisu ažurirali poodavno, ali to se dešavalo tek dva ili tri puta godišnje. Njima to nije trebalo, jer se u njihovo vreme moglo i bez toga. Yeah, sure.

Knjiga je, ubrzo, spala na dva slova, jer, uprkos akciji masovnog učlanjivanja ljudi u Društvo, koja je svojevremeno, zajedno sa potpisivanjem peticije za  izgradnju Azila, sprovedena na gradskom trgu, novi članovi mahom na pristupnice nisu upisivali svoje imejl adrese, već uglavnom telefone i to – mobilne, pa sazivanje članova na sastanak nikome nije padalo na pamet (Jeste, još i račun da pravim?!).

Budimo realini, u godinama koje su usledile, ono malo ljudi koji su nenametljvo talasali smederevsku opštinu, ipak je postiglo nešto. Ukinut je šinteraj, o jezivim stvarima vezanim za napuštene pse u Smederevu pisale su novine (ranga „Kurira“), uslovi u Azilu – na mestu nekadašnje kafilerije – poboljšani su, doduše, ne preterano, ali sistem je ipak, sistem.

U međuvremenu, ponovo se stvorila potreba za prisustvom na Internetu. Jedna devojka je, tražeći svog psa, obišla Azil, skandalizovala se viđenim uslovima i napravila grupu na Fejsbuku koja se isprva zvala „Azil u Smederevu“, a sada joj je promenjen naziv u ime Društva. Prošlog leta, nakon što sam postavio nekakav začetak prezentacije Društva na arsenovic.net, tadašnja predsednica je dala novac za domen, hoteći da se sajt zove Lunja – da bi asociralo na psa koji lunja i traži dom. Od starta koncipiran kao mesto gde bi se smenjivale vesti vezane za azil i aktivnosti društva i fotografije pasa za usvajanje, Lunja je bio sporadično ažuriran. Jednom u dva meseca, predsednica bi napisala kakav politikantski proglas gde bi bilo boldovano više od 50% teksta, sa fokusom ili na opšte (uslovi su loši, uslovi su užasni), ili na previše pojedinačno (dobili smo dobermana – doberman je uginuo, čestitamo bivšem gazdi), od čega nije bilo, realno, nikakve vajde. Devojka sa početka paragrafa imala je ideju kako da sakupi priloge za Azil, ali, nemavši dovoljno vremena, nudila je pomoć mahom u organizaciji volontera. Pošto se najpre nije javljala na telefon (ne zovem brojeve sa kojih imam propuštene pozive osim ako nisu iz Smedereva, a svaki poziv je propušten jer su mi isključeni tonovi), a potom uspešno izbegavala moguće radne kafe i sastanke, trebalo mi je nekoliko meseci da joj objasnim da volontera, zapravo, nije bilo, već je postojala samo ogromna tabela sa imenima članova od pre tri-četiri godine. Predsednica (ili tada već bivša predsednica?), nakon što joj je objašnjeno da zapravo postoji lozinka, a ne može bilo ko na internetu da piše po bilo kom sajtu (nisam video da ona piše na sajtu Njujork Tajmsa, zar ne?), izjavljuje da je ona platila domen i da je sajt, stoga, njen, te joj šaljem šifru za WordPress i sajt tone u mrak, ponovo.

Potom se pojavljuje još jedna aktivistkinja, i Azil postaje jedna od tema emisije Mire Adanje-Polak, krajem januara. Ljudi reaguju, okupljaju se na Fejsbuku (u grupi „Savest“), organizuju se odlasci do Azila, sa odnošenjem hrane i posuda za vodu… Stariji članovi društva kukaju kako su, zapravo, očekivali da se manje protestuje, a više zasuku rukavi i fizikališe po psećem izmetu, ali ne dozvoljavam im da budu glasni u tome jer se, zaboga, nešto napokon pokrenulo i jer ni ja ne bih ono malo slobodnog vremena (uglavnom jedan dan vikenda) trošio na nešto što, ruku na srce, ni ne znam da radim. Retroaktivno rešavam da pogazim principe i, u saradnji sa aktivistima, kačim vesti na sajt relativno redovno, do perioda kada nisam imao vremena ni da spavam. Uz to, ljudi nisu mogli da shvate da ne mogu da pratim dve ili tri fejsbuk grupe svakodnevno, već da mi moraju slati vesti za sajt na mejl. Valjda im zahtev nije zvučao dovoljno razumno. Trećoj aktivistkinji, koja je obećavala, pravim pablišerski akaunt i dogovaram se sa njom  koje bi stranice sajt još trebalo da ima. Ona kači nekoliko vesti a potom nestaje, i otvara novu imejl adresu Društva umesto da me pita za postojeću.

Fejsbuk aktivizam je, u međuvremenu, došao dotle da na Fejsbuku postoji nalog Smederevski psi. Koliko pratim, zaštitarka iz Beograda koja vodi ovaj nalog, posredstvom njega, zapravo, i uspeva da udomi poneku životinju. Ipak, više stvari je problematično u vezi sa konceptom. Objave o psima koje treba udomiti trebalo bi da za cilj imaju ljude izvan one grupe koja je već nešto uradila ili je povezana sa Društvom ili Azilom na bilo koji način. Šta znači što me ona taguje u note-u o tome kako su Azilu potrebne kućice za pse?! Mislim, ja to već znam, i sigurno bih javio, ako ništa drugo, svojoj kevi, ako bih mogao nabaviti koju. Za takve objave treba da postoji sajt. Onaj ko hoće da se informiše o bilo čemu u vezi sa Azilom sada na raspolaganju ima dve grupe na Fejsbuku i jednog korisnika suludog imena (Smederevski Psi wants to be friends with you on Facebook?!) a sva tri entiteta vode različiti ljudi, koji, opet, nemaju direktne veze sa menadžmentom Društva za zaštitu životinja, i između njih je transfer informacija veoma selektivan!

I onda me još majka, koja je barem upućena u problematiku hostinga i domena do određene mere, pozove da mi kaže kako joj je neko rekao kako sajt mogu da otvore kao blog i onda ne bi plaćali ništa. Postojeći sajt jeste blog, samo je instalacija WordPressa kod mene na serveru, a domen biste i ovako i onako plaćali, tu-tu-tu

Znam, neko će reći – kada toliko pametujem, neka odem i sredim stvari sam. Razmišljao sam o tome, i verovatno bih to uradio da mogu da uzmem par meseci slobodno.  Dokle god je najveći problem pojedinih što je kuče koje je otišlo za Novi Sad imalo buve, ovu priču smatram iluzornijom no pre nekoliko godina.

Edit: Domen nije obnovljen iako sam ih uredno obaveštavao prethodnih mesec dana. Poslednje što sam čuo je da hoće da menjaju ime sajta.

4 people like this post.